„Proslavljeni“ hrvatski redatelj Dalibor Matanić, do pred koji dan miljenik lijevo-liberalnih struktura, posljednjih se dana suočava s optužbama za seksualno uznemiravanje. Matanić je priznao sve optužbe i samostalno se prijavio u ustanovu za liječenje od ovisnosti. Uznemiravao je žene kad je bio pod utjecajem alkohola i droge. Godinama. Zbog toga su mu otkazani svi poslovi. To je sve u redu, no s obzirom na to da je ovdje riječ o kaznenim djelima za očekivati je pokretanje kaznenog postupka protiv ovoga bivšeg velikog borca za prava žena.

Čak su se i mediji tipa Index.hr sada dosjetili šovinističkih početaka Dalibora Matanića, tj. njegova filma „Blagajnica hoće ići na more“ u kojemu se provučeni valjda baš svi stereotipi koji postoje o Hrvatima iz Hercegovine. U filmu „Kino Lika“ Ličani su maltene prikazani kao primitivci koji spolno opće sa svinjama. Ovaj „hrabri“ borac protiv „mračnoga patrijarhata“ (ali i, ponovimo, borac za prava žena!) stereotipe o ruralnim hrvatskim „krkanima“ provlači i u karikaturalnom filmu „Fine mrtve djevojke“.

U svim ovim filmovima vidimo teške stereotipe, šovinizam i urbani rasizam. Osim toga i – oikofobiju (domomrzje) koja se u hrvatskoj kinematografiji oduvijek dobro honorirala.

Domomrzje

U psihijatriji postoji pojam oikofobije koji znači averziju prema domaćem okružju, tj. svojevrsno domomrzje. Poznati konzervativni autor Roger Scruton tim pojmom eksplicira djelovanje liberalne političke elite. Za Scrutona „članovi liberalne elite možda su imuni na ksenofobiju, ali su podjednako krivi zbog odbijanja i averzije prema domu. Svaka država iskazuje ovaj porok u svojoj inačici. Nitko rođen u postratnoj Engleskoj ne može ne zapaziti izrugivanje nacionalnome u našem obrazovanju od strane onih koji ne bi mogli kritizirati da ljudi nisu bili spremni umrijeti za svoju državu. Lojalnost koja je potrebna ljudima u svakodnevnome životu i koju potvrđuju svojim spontanim društvenim akcijama danas se redovito ismijava ili čak demonizira od strane dominantnih medija i obrazovnoga sustava. Nacionalna povijest podučava se kao priča o sramu i degradaciji. Umjetnost, literatura i religija naše nacije većinom su izbačene iz kurikula, a folklor, lokalne tradicije i nacionalne ceremonije rutinski se smatra glupošću“.

Samomorzje možemo vidjeti i u hrvatskom političkom, medijskom i kulturnom tzv. mainstreamu.

Samomrzeći Hrvat sebe doživljava naprednim i uzvišenim, a njegova je okolina primitivna, nazadna i zatucana te zaslužuje jedino prijezir. A kada se nekoga prezire, zapravo mu se oduzima svaka ljudskost i svaka vrijednost. Pljuvanjem po svome vlastitom narodu, samomrzeći Hrvat nastoji uzdići sebe kao nekoga tko, eto, ne pripada primitivnom i nazadnome okruženju koje je osuđen trpjeti (autošovinisti, začudo, u prosjeku manje emigriraju u inozemstvo od zatucanih nacionalista).

„Ja sam napredan i monden, a ovi zatucani blatari i kamenjarci ne razumiju naprednost mojih ideja“, misli si svaka autošovinistička fukara kad opravdava svoju samomržnju, ali nerijetko i suradnju sa snagama koje djeluju protiv njihove vlastite države (kvazihumanitarci poput Sorosa). U bitnome, samomrzeći su Hrvati psihopatološke osobnosti. Mrziti korijen iz kojega si proizišao, mrziti zapravo sebe (premda mnogi od njih ne smatraju da mrze sebe), psihopatološka je crta osobnosti, a društvo s velikim brojem takvih osoba bolesno je društvo.

Takvi su ipak često uzdignuti na razinu moralnih arbitara. Dok se ne utvrdi da su još daleko gori od onih koje karikaturalno nastoje dehumanizirati. Pritom oni koji su do jučer uzdizali Matanića, a to je sav kulturni tzv. mainstream, sada nastoje okrenuti glavu i ignorirati ono što se događa. No Matanić je njihovo ogledalo. Ogledalo njihove bijede.