Posljednjih dana hrvatski su mediji gotovo jednoglasno propagirali priču o Sandru Silajdžiću kao simbolu navodne nepravde američke politike, kao žrtvi deportacijskog sustava i čovjeku kojem je navodno uništen život zbog jedne sitnice iz mladosti. Emotivni nastupi dominirali su televizijskim studijima, dramatični naslovi punili portale, a javnosti su servirane moralne lekcije o okrutnoj Americi i bezosjećajnom Donaldu Trumpu. Onako usput, kao dodana vrijednost, kriminaliziralo se i hrvatsku politiku iz devedesetih izmišljotinama o Silajdžićevu boravku u logoru.
Vrlo brzo pokazalo se da je riječ o konstrukciji sastavljenoj poluistina, prešućenih činjenica i svjesno oblikovanog lažnog narativa koji je savršeno poslužio određenim ideološkim i političkim ciljevima, dok su ključni podatci namjerno izostavljeni. Suprotno tvrdnjama koje su se danima ponavljale, Sandro Silajdžić nije deportiran zbog jedne vrećice marihuane iz srednjoškolskih dana, kako su mediji gotovo uglas tvrdili. Postoji kriminalni dosje u Sjedinjenim Američkim Državama, i to višestruki.
Osoba je u američkim evidencijama vođena pod imenom Sandro Vuković, s nizom zabilježenih kaznenih i prekršajnih postupaka. Dakle, riječ je o nekome tko je prikrivao svoje prezime (ili upotrebljavao u Americi lažno prezime!) i serijskom kriminalcu.
Posebno je skandalozan dio priče vezan uz tvrdnje da je Silajdžić tijekom rata bio zatočen u hrvatskom logoru u Makarskoj. Ta je tvrdnja izrečena bez ikakve provjere i prenesena u udarnim terminima kao neupitna istina. Naknadno se pokazalo da se nije radilo o logoru, nego o ratnom zbrinjavanju civila, što je lako provjerljiva činjenica poznata svima koji se ozbiljno bave ratnom poviješću. No ta istina nikada nije dobila isti prostor niti istu pozornost kao početna optužba. Time je još jednom stvoren obrazac prema kojem se Hrvatsku devedesetih godina bez dokaza prikazuje kao sustavnu zločinačku strukturu.
Kada se pokazalo da je javnost dovedena u zabludu, nije uslijedila isprika. Nije bilo ispravka, nije bilo priznanja pogrješke niti profesionalne odgovornosti. Tema je jednostavno nestala iz medijskog prostora kao da nikada nije postojala. Jer lijevo-jugoslavenske medije falange mogu što hoće. Ili barem tako misle.
Ovaj slučaj razotkrio je mnogo dublji problem od jedne loše reportaže. On je upravo paradigmatski primjer kako funkcionira suvremeni medijski mehanizam u Hrvatskoj. Najprije se plasira snažna optužba, zatim se pojačava emocijom, a kada se pokaže da ne stoji, jednostavno se prelazi na novu temu. Bez isprike za protuhrvatsko medijsko iživljavanje.
Zato ovaj slučaj nadilazi jednu osobu jer pokazuje koliko je lako manipulirati javnošću kada se novinarstvo pretvori u ideološki alat protuhrvatskih struktura.