Novo američko izvješće Kongresu o politici prema tzv. zapadnom Balkanu otkriva način na koji Washington danas promatra jugoistočnu Europu u okolnostima sve intenzivnijeg globalnog nadmetanja velikih sila. Dokument pokazuje prioritete američke strategije u vremenu obilježenom ratom u Ukrajini, usponom Kine, energetskom nesigurnošću i rastućim geopolitičkim suparništvima.
Nakon desetljeća dominacije globalizacije i uvjerenja da će gospodarska međuovisnost potisnuti geopolitičke sukobe, međunarodni odnosi ponovno se oblikuju kroz pitanja moći, sigurnosti, energetike i strateških koridora. U takvom okruženju Washington zapadni Balkan promatra kao važan dio europske sigurnosne i energetske arhitekture. Stabilnost prostora između Jadrana, srednje Europe i istočnog Mediterana povezana je sa sigurnošću prometnih pravaca, energetskih mreža i saveznika Sjedinjenih Američkih Država.
Energetika zauzima središnje mjesto u novome američkom pristupu. Opskrbni pravci, LNG terminali, plinovodi i elektroenergetske mreže postali su ključni instrumenti strateškog pozicioniranja država. Posebnu važnost zato ima Južna plinska interkonekcija između Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Projekt će BiH povezati s hrvatskom plinskom mrežom i LNG terminalom na Krku te osigurati pristup alternativnim izvorima energije. Time se jača energetska otpornost Bosne i Hercegovine, ali i širi američki utjecaj u jugoistočnoj Europi.
Hrvatska kroz taj proces dodatno učvršćuje svoj položaj na energetskoj karti Europe. LNG terminal na Krku postao je važan dio europske strategije diversifikacije opskrbe, a povezivanje Bosne i Hercegovine s hrvatskim energetskim sustavom povećava političku i gospodarsku težinu Hrvatske u regiji. Energetski koridori sve više određuju međunarodni utjecaj država, a hrvatski položaj na Jadranu daje zemlji vrijednu geopolitičku prednost.
Bosna i Hercegovina zauzima posebno mjesto u američkom izvješću jer njezina stabilnost izravno utječe na sigurnost cijele regije. Dugoročna održivost države povezana je s ravnopravnošću triju konstitutivnih naroda i institucionalnim modelom koji osigurava legitimno političko predstavljanje. Dosadašnji sustav obilježen je stalnim političkim sporovima, krizama legitimnosti i nepovjerenjem među narodima, zbog čega se sve češće otvara rasprava o novim ustavnim i teritorijalnim rješenjima koja bi osigurala stabilniji poredak.
Američka politika prema regiji oblikuje se i kroz širi okvir suparništva s Rusijom i Kinom. Moskva nastoji zadržati utjecaj putem energetskih i političkih veza, dok Kina širi gospodarsku prisutnost infrastrukturnim ulaganjima. Sjedinjene Američke Države odgovaraju jačanjem sigurnosnih, energetskih i investicijskih veza sa saveznicima te nastoje osigurati veću otpornost europskog jugoistoka na vanjske pritiske.
Izvješće pokazuje da Washington sigurnost, energetiku, infrastrukturu i gospodarstvo promatra kao povezane elemente jedinstvene strategije. Takav pristup otvara Hrvatskoj mogućnost dugoročnog strateškog pozicioniranja. Geografski položaj, energetska infrastruktura, članstvo u NATO-u i Europskoj uniji te posebna odgovornost prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini stvaraju temelje za snažniju međunarodnu ulogu zemlje u razdoblju novoga geopolitičkog preslagivanja.
Nova američka politika otvara prostor koji Hrvatska mora što efektivnije iskoristiti. Hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini treba riješiti sada, dok se preoblikuju energetski pravci, sigurnosni odnosi i američki prioriteti u regiji. Južna interkonekcija, veća uloga LNG terminala na Krku i snažniji interes Washingtona za stabilnost BiH stvaraju trenutak u kojem Hrvatska može povezati energetiku, diplomaciju i ustavnu ravnopravnost Hrvata u jedinstvenu strategiju.
Takvi se povijesni trenuci ne ponavljaju često. Hrvatska sada mora Kairosa uhvatiti za čuperak: jasno artikulirati zahtjev za legitimnim predstavljanjem Hrvata, povezati ga sa stabilnošću Bosne i Hercegovine i predstaviti ga saveznicima kao sastavni dio dugoročne sigurnosti jugoistočne Europe. U razdoblju kada Washington ponovno promatra regiju kroz prizmu geopolitike, energetike i strateških interesa, odgađanje rješenja hrvatskog pitanja značilo bi propuštanje prilike koja se možda ne će skoro ponovno otvoriti.