Posljednja dva prvenstva u rukometu na kojima je Hrvatska osvojila srebro i broncu vraćaju nas u sam rukometni vrh. Hrvatski športaši ponovno se pokazuju kao najbolji hrvatski predstavnici u svijetu, kao sinonim za hrabrost, požrtvovnost, domoljublje i kvalitetu.

I dok se normalni ljudi (s naglaskom na ovo „normalno“) vesele uspjesima hrvatskog športa, (samo)mrziteljske falange ponovno zbijaju bojne redove. Povod je želja rukometaša da im na dočeku pjeva Thompson. To jako iritira zeleno-lijevu ekstremističku družinu na čelu s košarkašem Tomislavem Tomaševićem koji im, zarad svoji politički zatucanih stavova, ne želi omogućiti pa od dočeka ne će biti ništa. Kad ideologija postane važnija od narodne radosti, tamo gradom upravlja sekta Možemo.

Na kraju će doček ipak održan jer se javljaju spasitelji u vidu HDZ-a koji, utonut u politički centar, na ovakvim primjerima lijevog ekstremizma bilda svoje krhke desne mišiće.

Nezabilježen je primjer da se nacionalnoj športskoj ekipi ne ispuni glazbena želja prilikom dočeka. Tomašević je ovdje postavio opasni presedan jer koristi poziciju moći za nametanje svojih ekstremnih protuhrvatskih stavova. No treba znati da svaka akcija izaziva reakciju i da batina uvijek ima dva kraja.

Kome nakon Hipodroma nije bilo jasno tko je većina u ovoj državi taj živi u teškom političkom autizmu. To će se jednom, prije ili kasnije, konkretizirati i na izborima. Što ako onda desna opcija krene u zabrane sličnog karaktera kad su ljevičarske, doduše slabo posjećene, manifestacije u pitanju? Batina ima dva kraja.

Thompson u pravilu služi samo kao povod da se izraze protuhrvatske frustracije i neuroze. A one su ovdje tim veće što cijela rukometna reprezentacija jednoglasno i iz sveg grla pjeva Thompsonove pjesme, uključujući i onu legendarnu „Bojna Čavoglave“.

Nema sumnje da takvi postupci rukometaša snažno djeluju i na hrvatsku mladež koja prati rukometaše. I tu su izvori najvećih frustracija. Ljevica gubi nove naraštaje.

I zato će rika i lavež biti sve glasniji.