Za vikend sam bio neugodno iznenađen što sam vidio i čuo u talk showu „Stanje nacije“ na RTL-u u Zagrebu. Iako je pozitivno što je voditelj Zoran Šprajc progovorio o problemu pedofilije u Hrvatskoj, ostao sam iznenađen što je počinitelja kaznenog djela pedofilije televizijski voditelj prikazao – koristeći metajezik – kao modus vivendi Katoličke crkve, što je pogrešno.

Slažem se sa Šprajcom da svi okrivljeni (klerici ili biskupi), ovog aktualnog ili bilo kojeg drugog slučaja, moraju odgovarati za pedofiliju (ili bilo koji drugi prijestup) ako su kazneno odgovorni. To što je netko svećenik ili biskup ne znači da može koristiti kanonsko pravo ili status kao izliku. A propos toga, Šprajc bi mogao pročitati dokumente u kojima je Crkva odlučno odgovorila na problem pedofilije.

Ipak, Šprajc je zbog nepoznavanja materije učinio klasične pogreške, koje su svojstvene za mainstream novinare. Šprajcova teza o povezanosti celibata i pedofilije pogrešno je postavljena jer između dva oblika življenja i postupanja ne postoji korelacija, ne postoji uzročno-posljedična veza.

Posjedujući tek dio informacija, Šprajc je ustvrdio da A (celibat) uzrokuje B (pedofiliju), a da B (pedofilije) ne bi bilo da nije postojao uzrok A (celibat). Onda se, po voditeljevom spoznajnom shvaćanju stvarnosti, pojavljuje faktor C (biskup) koji štiti onoga u stanju A zbog počinjenja B.

Po novinaru Šprajcu, taj C (biskup) nije pojedinačan, izolirani slučaj, nego predstavlja D (instituciju). Moram reći da je riječ o falaciji u procesu zaključivanja, jer prije iznošenja tvrdnje da institucija to odobrava trebaju postojati relevantni dokazi. U ovakvo ozbiljnoj stvari ne može se netko voditi emocijama i subjektivnim shvaćanjem stvarnosti.

Šprajc zaboravlja da celibat nije fenomen povezan samo uz Katoličku crkvu, u historiji religija možemo naći primjere institucionalnog celibata ne samo u kršćanstvu (pravoslavlje), nego i u džainizmu, hinduizmu, budizmu, pa čak i sufizmu (ogranku islama) kao modus vivendi. U svim tim religijama postoje slučajevi vjerskih službenika pedofila. Znači li to da trebamo izjednačavati pedofiliju i religiju?

Oženjeni vjerski službenici i pedofilija

Možda bi Zoran Šprajc prije alogičnog povezivanja celibata i pedofilije trebao pročitati knjigu „Pedophiles and Priests, Anatomy of a Contemporary Crisis” (Oxford University Press, 1996.). Knjigu je napisao dr. sc. Philip Jenkins, sveučilišni profesor historije, koji je napustio Katoličku crkvu. U knjizi tvrdi da oženjeni protestantski pastori po postotku nisu imali manji broj pedofilskih slučajeva od katoličkih klerika u celibatu. Upravo suprotno!

Prof. Jenkins je u studiji statistikama pokazao da je 0,2 do 1,7 posto katoličkog klera bilo krivo za pedofiliju u Sjedinjenim Američkim Državama, dok je deset posto protestantskih pastora proglašeno krivim za nedolično seksualno ponašanje sa stopom pedofilije od dva do tri posto.

Ako je Zoranu Šprajcu daleko Amerika, onda bi mogao u svojoj emisiji obraditi problem pedofilije u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Kako je moguće da se pedofilija događa u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, a njihovi svećenici se žene?

Koliko mogu subjektivno zaključiti, po Šprajcovoj detaljnoj analizi “regiona” u „Stanje nacije“, to mu nije strano područje interesa. To je naš “bratski narod”.

Vjerujem da su ova otkrića o oženjenim vjerskim službenicima i pedofiliji za Šprajca kao gvordijski čvor, ali možda ga uspije s vremenom prerezati.

Pedofilija i homoseksualnost

Za razliku od celibata, postoje mnogo jači dokazi za povezanost pedofilije i homoseksualnosti. Najočiti dokaz koji upućuju na to je ogroman postotak slučajeva homoseksualnog zlostavljanja maloljetnika u Katoličkoj crkvi.

Vrlo je zanimljiva studija o slučajevima kleričkog zlostavljanja maloljetnika u Pennsylvaniji. Studija pokazuje da su preko 3/4 klerika zlostavljača bili homoseksualci. Čak 79% klerika pedofila je za svoje žrtve odabralo dječake, a ne djevojčice.

Isto tako, skandal kleričkog zlostavljanja maloljetnika u Bostonu (2002.) bio je zanimljiv mnogim sociolozima. U brojnim studijama detaljno se analizira “argument proporcionalnosti”. Argument pokazuje da su klerici homoseksualne “orijentacije” skloniji pedofiliji.

Katolička crkva, svjesna problema, odlučila je uzeti u obzir ozbiljne znanstvene studije, moralni nauk i tradiciju Crkve da riješi ovaj problem. Upravo je Kongregacija za katolički odgoj izdala (2005.) Uputu o kriterijima za prosuđivanje svećeničkog poziva osoba s homoseksualnom sklonošću, s obzirom na historiju pedofilskih skandala. Uputu In continuo možete pročitati ovdje. Postoji li ijedna druga država ili institucija koja je na sličan način sustavno propisala i uredila način da se zaustavi zlostavljanje maloljetnika?

RTL – Right to left

Ne, ovdje nije riječ o načinu pisanja, bilo to da pišemo arapski j. (s desna na lijevo) ili hrvatski j. (s lijeva na desno) nego o tome da je RTL u Hrvatskoj prvenstveno lijeva televizija. Jedan od dokaza za tu tvrdnju je činjenica da mainstream novinari neće progovoriti o kolegama optuženima za pedofiliju. Možda bi Zoran Šprajc mogao analizirati slučaj poznatog novinara Jutarnjeg lista?

Pa to bi bilo jako neugodno, moglo bi dovesti u pitanje “objektivnost” medija. Bolje je za mainstream medije da se govori o pedofiliji u Crkvi. Što je svakako potrebno, ali novinari ne žele pokazati javnosti da pedofilija postoji i u drugim institucijama, obiteljima, itd.

Posebno je zanimljivo da nitko od predstavnika desnice nije htio pisati o Šprajcovoj teatralnoj profanaciji javnog prostora. Postavljajući se kao neki “svjetovni episkop”, onaj koji drži u rukama nauk javnog morala, odlučio je reći službenicima Katoličke crkve kako bi se trebali ponašati.

Stoga je u zaključku emisije Šprajc rekao sljedeće: „Gospodo svećenici, biskupi i nadbiskupi ženite se, pa je**** svoje žene. Ili je**** do tada svoje kolege ili svoje kolegice, je**** svoje župljanke, je**** svoje župljane. Je**** sami sebe, međusobno se je****…“.

Zar je potrebno dodatno komentirati ove riječi? U zaključku ovog osvrta zamolio bih Zorana Šprajca, radi oralne higijene, da više falacijski ne povezuje celibat i pedofiliju. Izgleda da je novinarima za nemoralno ponašanje pojedinih vjerskih službenika (klerika) najlakše okriviti instituciju Katoličke crkve.