Možda naslov zvuči senzacionalno, ali nisam prvi koji tvrdi da u djelima Karla Marxa možemo uočiti utjecaj Sotone. Prije mene to su tvrdili lijevi ideolozi. Primjerice, filozof Anatolij Vasiljevič Lunačarski, koji je jedno vrijeme bio ministar obrazovanja u Sovjetskom Savezu, u knjizi Socijalizam i religija tvrdio je da Karl Marx u svojim djelima postavlja Sotonu u prvi red marširajućih divizija proletarijata.

Jedan dio historije ranog marksizma koji potvrđuje tezu da je Marx bio pod utjecajem Sotone je revolucionarna Pariška komuna. Proletarijat je te 1871. marširao ulicama Pariza i u ime revolucije glasno govorio: „Naš neprijatelj je Bog. Mržnja prema Bogu je početak mudrosti“. Parola koju je stvorio radikalni komunist Gustav Flourens bila je nadahnuta sotonskih stihovima koje je Karl Marx kao mladi pjesnik zabilježio. To nije samo moja teza nego je Ryszarda Mozgola o tome napisao članak.

Prema Ryszardu Mozgolu, Marxov sotonizam sastojao se od četiri bitna dijela: „Prvo, pobune (metafora za Luciferovu pobuna) koja predstavlja snagu svih djelovanja i promjena. Drugo, Boga koji je nepomičan (statičan) model – prema Marxu, Bog drži ljude u poniženju i ropskoj ovisnosti. Treće, samo nadilaženje Božjih zapovijedi je oznaka pobjede, što podrazumijeva odobravanje zla i pripisivanje sebi božanskih svojstava. Četvrto, Marxovog protu humanizma. Mržnje prema čovjeku kao Božjem stvorenju“.

Marx je osim sotonskih stihova, i u svojoj mladenačkoj korespondenciji s ocem pokazivao utjecaj Sotone. U jednom pismu od 10. studenog 1837. pojavljuje se tajanstveni dio, o kojem je najbolje da prosudite sami: „Zastor je pao. Moje svetište se raspalo. Potrebno je uvesti nove bogove“. Otac mu na to odgovara: „Odlučio sam ne inzistirati na objašnjavanju ove čudne stvari, iako mi je vrlo dvojbena“. Očeva zabrinutost bila je opravdana. Marx se nije klanjao Sotoni kao današnji sotonisti, ali je odlučio izbaciti Boga iz svoga života.

Negiranje Boga, ili kako bi neki marksisti rekli Apsoluta, dovelo je do ideje da je čovječanstvo samo sebe stvorilo. Proces stvaranja novog marksističkog čovjeka trebao je u konačnici dovesti do stvaranja nauka u kojem je najviše biće čovjek. Nema više Stvoritelja, onoga koji bi zapovijedao i kojem bi čovjek odgovarao. To je komunizam pokušao provesti u prvim danima Sovjetskog Saveza. Društvo bez morala koje se ruga religiji. To ruganje nije bilo dugog vijeka.