Krajem rujna u podcastu „Velebit“ gostovao je Željko Kekić, stručnjak za obavještajnu analitiku i rad tajnih službi, te se tom prilikom osvrnuo na krizu koja je nedavno izbila na Kosovu – točnije na neuspjelu oružanu pobunu kosovskih Srba. Akcija Kosovskih snaga (KFOR-a) i kosovskih specijalaca, koje obučavaju strane obavještajne agencije, uspjela je spriječiti oružanu pobunu koja je svoju bazu imala u kosovskom manastiru Banjska. Oružana pobuna predstavlja srpski kontinuitet u pokušaju povratka Kosova i Metohije.
Neuspjeh oružane pobune pokazao je sve nedostatke srpske tajne službe, a Kekić smatra, prema izvorima iz obavještajnih krugova, da je Srbija vojno spremna za rat s Kosovom, točnije za osvajanje sjevera Kosova. Jedina stvar koja sprječava vojni i politički vrh Srbije za ulazak u rat s Kosovom je strah zbog eventualnih posljedica bombardiranja NATO-a kojemu je Kosovo strateški važno.
Naime, bombardiranje Srbije (1999. godine), točnije Savezne Republike Jugoslavije, nanijelo je veliku štetu Srbiji. Na područjima gdje su padala NATO-ove bombe (koje su prema vojnim analitičarima sadržavale osiromašni uranij) rađaju se deformirana djeca, a Kekić tvrdi da se srpska novorođenčad u tim područjima rađa s istim deformacijama kao i djeca vojnog osoblja koje je radilo u talijanskoj vojnoj bazi Aviano, odakle su polijetali zrakoplovi koji su bombardirali Srbiju.
U vezi stanja u Hrvatskoj potvrdio je da skladištenje oružja u manastirima Srpske pravoslavne crkve nije novost, jer je 1990./1991. godine kao pripadnik hrvatske tajne službe svjedočio pokušaju skladištenja oružja u manastiru Gomirje u Gorskom kotaru. Tada je Služba za zaštitu ustavnog poretka (SZUP) uspjela spriječiti pobunu Srba u Gorskom kotaru.
Na pitanje voditelja, Marka Juriča, jesu li i danas crkve i manastiri u Hrvatskoj, kojima upravlja ogranak Srpske pravoslavne crkve, baze u kojima se nalazi naoružanje, Kekić je kao primjer naveo da je u jesen 2022. godine otkrivena velika količina oružja u „jednom srpskom mjestu, tijekom prekopavanja grobova radi nekog preseljenja“. I prema Kekiću, „to skriveno oružje pripisalo se nekom tamošnjem proti, parohu. Naravno da o tome hrvatska država, zbog partnera u Vladi (srpske manjine), pisnula nije”.
Naveo je vrlo zanimljivu situaciju vezanu uz paroha Srpske pravoslavne crkve: „I ispostavilo se da je taj proto, čije je vjerojatno oružje, a koje je novije od onog koje bi tamo moglo ostati od prije Oluje, bio jedan od moćniji ljudi u SAO Krajini na području Korduna, vidi se na snimcima iz tog vremena. Poslije (vojno-redarstvene operacije) Oluje otišao je u Srbiju, tamo učio ‘popoviju’ i vratio se u Hrvatsku, vjerojatno po zadatku službe”.