Što nam donosi rekonstrukcija svjetskog poretka?
Još do pred desetak godina liberalna paradigma dominirala je u teorijama međunarodnih odnosa. Nakon prošlogodišnjeg napada Ruske Federacije na Ukrajinu realizam ponovno postaje dominantna perspektiva međunarodnih odnosa.
Konfrontacije velikih sila, informacijsko-diplomatski rat, naoružavanje, borba za moć i resurse, interesne sfere, proxy (posrednički ratovi)… Sve ove pojave jasno govore o povratku surovog realizma koji je obilježavao međunarodne odnose tijekom 19. st. pa do kraja Drugoga svjetskog rata.
Rat u Ukrajini nije samo akt agresije Ruske Federacije na Ukrajinu, nego i posrednički rat Rusije i Zapada. Geopolitička situacija tim je složenija što danas, za razliku od staroga hladno rata, imamo i trećega međunarodnog aktera, a to je Kina.
Kina je dugoročno ključni sigurnosni, geopolitički i strateški rival SAD-a. Ista ta Kina gradi sve snažnije odnose s Rusijom.
Neohladnoratovsko nadmetanje reflektira se na geopolitičke procese i u drugim dijelovima svijeta. U neohladnoratovskom kontekstu čini se da zemlje globalnog Juga reafirmiraju politiku tzv. nesvrstanosti. Dosadašnjem utjecaju Zapada u Africi javlja se alternativa u vidu članstva u BRICS-u.
Tri bloka?
Nakon nedavnog proširenja, BRICS zauzima 46 posto svjetske populacije i nešto više od trećine svjetske ekonomije. Usporedbe radi, G7 pokriva manje od 10 posto svjetske populacije i 30 posto svjetskog BDP-a. BRICS se sve više, iako se ne radi o koherentnoj organizaciji, percipira kao alternativa političko-ekonomskoj dominaciji Zapada.
Čini se da svjedočimo stvaranju tri snažna međunarodna bloka: rusko-kineskog (euroazijskog), zapadnog (SAD, EU i zemlje anglosfere) i tzv. zemalja globalnog Juga, tj. država u razvoju, možda predvođenih Indijom kao od kraja travnja najmnogoljudnijom zemljom svijeta. Treći bi blok tako okupio zemlje koje ne žele striktno geopolitičko svrstavanje kao svojedobno nesvrstani.
Gdje je u novim geopolitičkim preslagivanjima Europa?
Pozicija Europe
Prošloga tjedna predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen proglasila je rođenje „Europske geopolitičke unije“. To bi trebalo predstavljati iskorak prema cilju europske strateške autonomije. Strateška autonomija podrazumijevala bi to da Europska unija može autonomno donositi određene strateške odluke vodeći se primarno svojim interesima, bez nužnog uslašivanja sa SAD-om. Osim toga, EU bi izgradila i vlastitu vojsku.
Koncept strateške autonomije ipak se za sada čini kao projekt bez stvarna sadržaja. Rat u Ukrajini pokazao je da Europa slijedi američku politiku, a vrlo brzo bi se to moglo pokazati i na primjeru odnosa s Kinom.
Europa bi nesumnjivo trebala graditi vlastitu autonomiju, no u sadašnjim okolnostima jačanje ideje strateške autonomije donosi i jačanje federalističke osovine Berlin-Pariz što svakako ne odgovara manjim narodima i državama.
Bilo koja rasprava o budućnosti Europe, treba krenuti od demografije i nepostojanja središnje vrijednosne točke okupljanja. Europa je posljednjih desetljeća odustala od sebe i širom otvorila put zamjeni stanovništva.
Ako jedan kontinent odustane od sebe, sve druge raspravu postaju suvišne kao i ona svirka na tonućem Titanicu.