„Bivši muškarac izabran je za miss Nizozemske, koju će predstavljati na izboru za Miss Univers“.
„Nova Miss Universe Španjolske Angela Ponce rođena je kao muškarac, no ona nije jedina takva slavna osoba“.
„Transrodna žena osvojila titulu Miss Portugala. A nije ni jedina u Europi“.
Ovo su samo neki od naslova koje smo posljednjih mjeseci mogli pročitati u tzv. mainstream medijima. Ranije, svjedočili smo i tome da su se muškarci proglašavali ženama godine.
Dakako, treba dodati i to da se muškarci natječu u ženskim športskim kategorijama, pa čak i u MMA športovima.
Progres!
Nakon mukotrpnih stoljeća borbe za prava žena došli smo do toga da se muškarci proglašavaju boljim ženama od samih žena. I da su muškarci ljepše žene od samih žena. Progres, nema što!
Postavlja se pitanje zašto dične feminističke udruge šute o svemu ovome? Ne bi li velike skrbnice za prava žena morale reagirati u navedenim slučajevima?
Jasno je o čemu se radi: većini feminističkih udruga zapravo nije stalo do prava žena, nego su one tek instrumenti u rukama genderističke ideologije.
U Knjizi „Svjetska seksualna revolucija“ Gabriele Kuby apostrofira da program radikalnog feminizma sadrži odbacivanje moralnih normi na području seksualnosti, odbacivanje braka, majčinstva i obitelji, pretvaranje pobačaja u „ljudsko“ pravo žene, ali i zaposlenu ženu kao jedini idol žene kao i borbu protiv nadmoći muškaraca.
Ovakav je feminizam usmjeren na uništenje obitelji što je stari cilj kulturmarksističke agende. Rodna ideologija ne mari za prava žena, nego za uništenje tradicionalne obitelji.
Devastirajuće posljedice
Pravi cilj rodne ideologije – kao što u knjizi „Globalizacija zapadne kulturne revolucije“ primjećuje Marguerite A. Peeters – razgradnja je ženske i muške specifičnosti koje su upisane u antropološku konfiguraciju muškarca i žene, njihov jedinstveni identitet, žensku ili mušku narav, svaku antropološku datost, a napose ulogu žene kao majke i supruge. Tijelo žene i njezina predispozicija za majčinstvo postaju neprijatelj protiv kojeg se treba boriti, realnost koju treba poricati.
Majčinstvo postaje stereotip, koji treba razgraditi. Rodna ideologija je tako odlična ilustracija posmodernističkog dekonstrukcionizma jer izražava želju muškaraca i suvremene žene da se „oslobode“ onoga što je zadano – antropoloških, ontoloških i teoloških determinacija koje su upisane u njihovu narav.
Postšezdesetosmaški Zapad odustao je od svoje budućnosti, od svih normalnosti i zdravog razuma, a posljedice su već danas devastirajuće. Nastavak guranja suludih ideologija vodi u nestanak zapadne civilizacije.