Odlukom Ujedinjenih naroda od 19. kolovoza 1983. godine, 4. lipnja u čitavom svijetu obilježava se kao Međunarodni dan nedužne djece žrtava agresije. Donošenje ovo odluke bilo je motivirano velikim brojem nevinih dječjih žrtava u Palestini i Libanonu.

Obilježavanje ovoga dana ljude širom svijeta trebalo bi podsjetiti kako mnoga djeca pate zbog različitih vidova zlostavljanja. Taj dan također naglašava važnost zaštite prava djece i međunarodne borbe protiv nasilja nad djecom.

U tome je kontekstu veoma važno istaknuti važnost Konvencije o pravima djeteta koja predstavlja najvažniji pravni okvir za zaštitu djece. Ova konvencija, naime, ima najveći broj potpisnika od svih ostalih sporazuma o zaštiti ljudskih prava. Njome su utvrđena građanska, politička, ekonomska, socijalna, zdravstvena i kulturna prava djece.

Djeca, kao najranjivija kategorija stanovništva, uvijek su bila i najveće žrtve ratova.

Pitanje koje se ovdje nameće jest kako je moguće da se unatoč velikoj međunarodnoj borbi protiv nasilja nad djecom, kao i obilježavanju Međunarodnoga dana nedužne djece žrtava agresije – u današnje vrijeme – najveća agresija vrši upravo nad onom najosjetljivijom kategorijom, a to su nerođena djeca.

Upravo je paradoksalno da se obilježavaju dani nedužne djece žrtava agresije, a istodobno se radi sve kako bi se agresija nad nerođenom djecom legalizirala. Američki je predsjednik Joe Biden tako pozvao Kongres da kodificira „pravo“ na pobačaj u federalnom zakonu, čime bi se ne samo obnovio, već i proširio status quo tako što bi državama bilo protuzakonito donošenje gotovo svih zakona kojima se štiti život

Pobačaj je i 2023. godine ostao vodeći svjetski uzrok smrti. To je, nažalost, konstanta već petu godinu zaredom. Prema Worldmetru prošle je godine počinjeno više od 44,6 milijuna pobačaja diljem planeta. Po kojim kriterijima ovo nije agresija nad djecom?