Prije mnogo godina predložio sam nekim prijateljima da osnujemo katoličku čitateljsku skupinu. U početku sam mislio da bismo mogli raspravljati o svim vrstama katoličke literature, ne ograničavajući se samo na jedno područje. No postupno mi je postalo jasno da je bolje da čitamo i raspravljamo o katoličkim romanima. I upravo smo to činili, sastajući se četiri puta godišnje tijekom pet godina.
Ljudi su po svojoj naravi skloni pričama. Volimo ih slušati, ali i pripovijedati.
U većini slučajeva znamo kada su priče istinite, a kada nisu. Ako je potrebno, možemo ih provjeriti uspoređujući ih s drugim izvorima. No ponekad za to nije potrebna dugotrajna provjera jer priča može biti toliko nevjerojatna da je odmah jasno kako ne može biti istinita. Kada se njezini elementi ne podudaraju, zaključujemo da nije vjerodostojna.
Kada je riječ o fikciji, možemo u njoj uživati i iz nje učiti. Ona nas poučava važnim stvarima, primjerice suosjećanju. Suosjećamo s likovima, razumijemo njihove motive i ponekad se možemo prepoznati u njima. Nakon što zatvorimo knjigu, sposobniji smo za suosjećanje i u stvarnom životu – prema susjedu u nevolji ili zabrinutom kolegi.
No kada nije riječ o fikciji, većina nas želi čuti istinu. Ne volimo kada ljudi izmišljaju priče i obmanjuju nas. Ne želimo biti uvučeni u nečiji izmišljeni svijet. Na temelju životnog iskustva obično smo sposobni prepoznati neistinu i odbaciti je kao besmislicu.
U Evanđelju po Luki opisuje se kako su žene koje su došle iz Galileje s Isusom uzele pripravljene miomirise i pošle na grob (Lk 24,1). Došavši do groba, našle su kamen otkotrljan (Lk 24,2). Dočekala su ih dva čovjeka u sjajnoj odjeći koji su im rekli da je Isus uskrsnuo (Lk 24,5).
Zatim su to javile jedanaestorici i ostalima (Lk 24,9). Nakon što navodi njihova imena – Marija Magdalena, Ivana i Marija Jakovljeva – evanđelist zapisuje da se njihova priča činila kao besmislica te im nisu povjerovali (Lk 24,11). Svi su je zanemarili osim Petra, koji je ustao i potrčao na grob (Lk 24,12).
Ne vjerujemo u uskrsnuće zato što je to lijep i sretan završetak Isusove priče. Niti vjerujemo u uskrsloga Gospodina zato što prema njemu osjećamo suosjećanje. Ovdje je riječ o nečemu mnogo dubljem: o samom vrhuncu vazmenog otajstva.
Isus nije pošao na križ zato što je lagao. Pošao je na križ zbog istine. „Ja sam se rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu“ (Iv 18,37). To je rekao Pilatu neposredno prije raspeća. No bilo bi veliko podcjenjivanje kada bismo istinu vidjeli samo u smrti Sina Čovječjega. Istina se očituje i u uskrsnuću.
U enciklici Veritatis splendor (1993.) pape Ivana Pavla II. nalazimo riječi: „Uskrsnuće [Isusovo] od mrtvih vrhunac je plodnosti i spasenjske snage slobode življene u istini“ (br. 87). Njegov nasljednik, papa Benedikt XVI., u pobudnici Sacramentum caritatis (2007.) naglašava da nije riječ samo o istini, nego i o slobodi. „Isus je zvijezda vodilja ljudske slobode… bez njega sloboda gubi svoje uporište; bez spoznaje istine ona se izopačuje i svodi na praznu samovolju. S njim sloboda pronalazi samu sebe“ (br. 2).
Iz evanđelja je jasno da su učenici odmah nakon vijesti o uskrsnuću počeli svjedočiti da je ono istinito. Tako je Marija Magdalena odmah otišla braći po Isusovu nalogu, nakon što je susrela uskrsloga Krista (Iv 20,18). To je bio tek početak – osobna svjedočanstva prerasla su u Duhove i široku evangelizaciju.
U tom procesu mnogi su muškarci i žene radije izabrali smrt nego izdaju vjere primljene na krštenju. Nazivamo ih mučenicima. Što ih je moglo potaknuti na takvu žrtvu – odreći se svega, pa i života? Jednom riječju: istina.
A u čemu se ta istina sastoji? U istini o svetosti ljudskog života od začeća do prirodne smrti, u istini o braku prema redu stvaranja, u istini katoličke vjere usred pluralizma religija današnjega svijeta.
Katolička vjera je istinita – dogmatski i u svakom drugom pogledu. Uskrsnuće je temelj te istinitosti, jer nijedna druga Isusova tvrdnja ne nadilazi onu o pobjedi nad smrću. Uskrsnuće je prije svega Gospodinova pobjeda, ali i put prema punini života za nas.
Život u skladu s istinom vodi do osobnog uvjerenja i zrelosti savjesti te snažno pridonosi oblikovanju karaktera. Ti elementi određuju koliko smo doista slobodni. Važno je živjeti u slobodnom društvu, ali još je važnije biti osobno slobodan.
Uvjerenje, savjest i karakter pripadaju unutarnjem području osobe. Ne dolaze izvana, nego ih sami oblikujemo. U tom smislu svatko od nas je „graditelj iznutra“, odgovoran za vlastiti rast u slobodi ili za njegov izostanak. Jer ne uspijevamo uvijek: padamo, pa čak i ustrajemo u pogrješkama. Biblijskim rječnikom, tada padamo u tamu. Bez svjetla milosti ostajemo u grijehu.
Papa Benedikt XVI. upozorava da sloboda može izgubiti svoje usmjerenje, postati izopačena i svedena na praznu samovolju. Sloboda, dakle, ne postoji sama za sebe, ona je uvijek povezana s istinom. Uostalom, još prije uskrsnuća Isus je rekao: „Istina će vas osloboditi“ (Iv 8,32).
No tek u uskrslom Kristu ostvaruje se konačna veza između istine i slobode za cijelu povijest. Zahvaljujući uskrsnuću, istina i sloboda ne određuju samo ono što je moguće postići na zemlji, nego i ono što nas čeka u vječnosti.