Vigilare.info će Vam svaku nedjelju donositi po jedno razmatranje od crkvenog naučitelja svetoga Alfonza Liguorija koji je u 18. stoljeću napisao knjigu pod naslovom “Priprava za smrt, razmatranja o vječnim istinama”. Tekstove uzimamo od prijevoda fra Ambra Miletića iz 1906. godine, koji je 2007. godine izdao nakladnik “Sav Tvoj”, a Vigilare.info je napravio minimalnu redakciju.
II. razmatranje. Sa smrću sve svršava
- Slava i vlast na samrtnoj postelji
Filip drugi, kralj španjolski, pred smrt zovnu k sebi sina i bacivši sa sebe kraljevski plašt kojim se bio prignuo, pokaže mu prsa rastočena od crvi, te reče: „Vojvodo, gledaj kako se umire, te kako završavaju veličanstva ovog svijeta.» Dobro je rekao Teodoret: „Smrt se ne boji bogatstva, ni vojske, ni grimiza, nego kao iz sluge tako i iz plemića gnjoj i smrad teče.“
Tako svatko, tko god umre, bio on sto puta plemić, u grob sa sobom ništa ne nosi, svu SVOJU slavu i čast ostavlja na krevetu, gdje: „Kad umre, ništa neće ponijeti sa sobom,
i blago njegovo neće s njime sići.“ (Ps 49, 18).
Pripovijeda sv. Antonin, da je na smrti Aleksandra velikog, jedan mudrac uskliknuo i rekao: „evo onog, koji je sve do jučer zemlju gazio, sad njega zemlja pokriva i tišti. Jučer ne bi mu sva zemlja dostatna bila, a sada je sa sedam pedlji iste zadovoljan. Jučer po zemlji vodaše vojsku, a sada ga evo nekoliko prostih slugu nosi u zemlju.“ Ali, bolje poslušajmo što veli Bog: „Što se toliko oholi prah i pepeo?“ (Sir.10, 9). Čovječe, zar ne vidiš da si prah i pepeo, zašto se uzvisuješ? Zašto trošiš svoje misli i godine tražeći da postaneš velik na ovom svijetu?
Doći će smrt i s njom će svršiti sve tvoje veličine i sve tvoje svjetske nakane. Oh, koliko je sretnija smrt sv. Antuna pustinjaka, koji je šezdeset godina proživio sam u pustinji, od smrti Neronove, koji je carevao u Rimu! Koliko sretnija smrt sv. Feliksa, kapucinskog laika, od smrti Henrika VIII., koji je živio u kraljevskom raskošju, a kao neprijatelj Božji! No, najprije treba znati da su sveti, da tako sretno umru, ostavili domovinu, naslade i sve nade koje im je svijet pružao, te zagrlili siromašni i prezirni život.
Ovdje se živi zakopaše, da nakon smrti ne budu zakopani u paklu. No, svjetski ljudi, živeći u neprekidnim grijesima, zemaljskim nasladama i u stalnim pogibeljnim prigodama, kako se ikada mogu nadati, da će sretno umrijeti? Bog grešnicima prijeti, da će ga na smrt tražiti, ali da ga neće naći (Jer.13). Veli, da onda neće biti vrijeme pokore i milosrđa, nego vrijeme osvete.
A to nam i sami zdrav razum svjedoči, jer onda na smrti svjetski čovjek naći će se u slaboj pameti, zaslijepljena i otvrdnuta srca iz pokvarenog življenja i zločestih običaja; napasti će se pojačati; koji je u životu uvijek popuštao i davao se svladavati, kako će se na smrti moć održati?
U onaj čas trebala bi milost Božja jača, da mu iskvareno srce promijeni; ali ovu milost jeli nam Bog dužan dati? Možda ju je onaj zaslužio svojim vanrednim i pokvarenim življenjem? Ipak, u onaj čas radi se ili o njegovoj vječnoj sreći ili o vječnoj propasti. Kako je moguće, misleći na to, da onaj, koji vjeruje u istine naše svete vjere, sve ne ostavi i sav se Bogu ne posveti, koji će nas po našim djelima suditi?
Molitva: Ah, ljubazni moj Gospodine, koliko sam noći prespavao u tvojoj nemilosti? Ah, Bože! U kakvom nevoljnom stanju nalazila se tad duša moja. Ti si ju prezirao, a i sama je tražila tvoj prezir. Već sam bio osuđen u pakao: jedino još se osuda nije bila izvršila. Ali ti, moj Bože, nisi propustio doći mi u susret i pozvati me na pokoru. Ali, tko mi jamči jesi li mi i oprostio? Hoću li, Isuse moj, u ovom strahu živjeti sve dotle dok me zbilja ne osudiš? No, žalost koju osjećam što sam te vrijeđao, želja, koja se u meni pobudila, da te ljubim, a još više tvoja pregorka muka, ljubazni moj Otkupitelju, tješe me, da sam u tvojoj milosti.
Kajem se što sam te vrijeđao, najveće dobro, i ljubim te više svake stvari. Spreman sam izgubiti sve, prije nego izgubim tvoju milost i tvoju svetu ljubav. Hoćeš da se veseli srce koje te traži: „Neka se raduje srce onih što traže Jahvu!“ (1 Ljet. 16, 10). Gospodine, mrzim sve uvrede koje sam ti nanio, udijeli mi hrabrost i pouzdanje, ne kori me više mojom nezahvalnošću, dok je sam priznajem i prezirem. Rekao si. „Nije meni do smrti bezbožnikove, nego da se odvrati od zloga puta svojega i da živi!“ (Ez.33, 11). Da, moj Bože, ostavljam sve i tebi se obraćam, tražim te, želim i ljubim iznad svake stvar: Samo mi daruj svoju ljubav, a drugo i ne pitam. O, Marijo, ti si moje uzdanje, isprosi mi svetu ustrajnost.
Prvo razmatranje: Jeste li spremni za smrt? Slika netom umrlog čovjeka
Drugo razmatranje: Jeste li spremni za smrt? Tijelo u grobu
Treće razmatranje: Jeste li spremni za smrt? Trudimo se spasiti dušu svoju
Četvrto razmatranje: Jeste li spremni za smrt? Smrt nas lišava svega