Jedno od najšokantnijih pitanja o kojemu “moderan” čovjek ne voli niti razgovarati niti razmišljati jest smrt. Ovo je velika podvala sotone i tzv. sekularističkog mentaliteta koji se usredotočuje samo na ovaj zemaljski život i tjelesne užitke. Takav čovjek potiskuje i sam sebe obmanjuje da nema vječnosti i Božjeg suda, kada ćemo odmah biti osuđeni ili na život vječni u Nebu (možda nakon nekog vremena čistilišta) ili na vječnu propast u paklu. Nažalost, danas čak i s propovjedaonica čujemo malo o četiri posljednje stvari: smrt, sud, nebo i pakao. Kao da bi to moglo uznemiriti vjernike. I mora nas uznemiriti. Katolik se mora svaki dan pripremati za dobru smrt i za spas svoje duše. Kako?
Vigilare.info će Vam svaku nedjelju donositi po jedno razmatranje od crkvenog naučitelja Svetoga Alfonza Liguorija koji je u 18. stoljeću napisao knjigu naslovom “Priprava za smrt, razmatranja o vječnim istinama”. Tekstove uzimamo od prijevoda Fra Ambra Miletića iz 1906. godine, koje je 2007. godine izdao nakladnik “Sav Tvoj”.
2. Tijelo u grobu
Kršćanine dragi, da bolje upoznaš ono što kaže sv. Ivan Zlatousti: „Pođi na grob, promotri onaj prah, pepeo, crve te udahni.“ Pogledaj kako mrtvo tijelo, najprije požuti, pa pocrni; zatim se ukaže po njemu gadljivi bijeli skorup. Nakon svega tog iz njega se stane točiti rastezljiva i sluzinasta gadna gnjušotina i smrad, u kojem se pojavi nebrojeno mnoštvo crvi, koji se hrane smrdljivim mesom i u njemu se množe. Pridolaze miševi i ugrizaju; jedni obilazeći izvana, a drugi ulazeći u usta i crijeva.
Na komade se raspadaju jagodice, usne i vlasi; najprije se ogule bedra, zatim ruke i noge. Crvi rastoče meso, počnu se uništavati međusobno i napokon od onog tijela ne ostane ništa osim smrdljivog kostura, koji se s vremenom saspe odijelivši se kost od kosti i glava otpadne od svog trupa, da čovjek nije ništa drugo doli: „Malo praha, koji je vjetar nanio na guvno“ (Dan. 2, 35.).
Onaj plemić, onaj bogataš, koji je cijelog svog života samo šetao i bio društveni vođa, gdje je? U ništavilu mu je soba, u njoj ga nema više. Potražiš li mu krevet, dat je nekom drugom; njegovo sjajno odijelo, njegovo silno oružje, sve su to drugi razgrabili. Ako ga želiš vidjeti nadvij se nad onu jamu, gdje se pretvorio u šaku smrada, naći ćeš gole kosti i ništa drugo. Ah! Bože! Ono tijelo odgajano u tolikom raskošju, odijevano tolikim grimizom, toliko složeno od tolikih sluga, na što je došlo?
Sveti na nebu, vi jedini dobro shvaćate, koji ste za ljubav svog Boga, kog jedino ljubite na ovoj zemlji, znali umrtviti svoja tijela, a sad vam se kosti u zlato i srebro okovane štuju i na oltarima drže kao sveti ostatci, plemenite vam duše uživaju Boga, očekujući najposebniji dan, kad će doći i vaša tijela, da budu dionici slave na nebu, kao što su bila patnje na zemlji. Ovo je prava ljubav tijela, mučiti ga i umrtviti na ovom svijetu, da zauvijek bude sretno i blaženo na nebu, a uskraćivati mu sve one tjelesne naslade, koje bi ga za zauvijek učinile nesretnim.
Molitva: Evo, dakle, Bože moj, na što će spasti ovo moje tijelo, kojim sam te toliko vrijeđao, sagnjit će i pretvoriti se u crve. Ali ne žalim, o Gospodine, dapače se radujem, što će ovo moje tijelo sagnjiti i rastočiti se, tijelo zbog kojeg sam izgubio tebe, najveće dobro, nego se žalostim što sam onim bijednim nasladama toliko puta ožalostio tebe. Ali ne zdvajam u tvoje milosrđe: „Čekao si me da mi oprostiš“ (Iz. 30, 18.). I oprosti ćeš mi, ako se pokajem. Da, iz svega se srca kajem, o neizmjerna dobroto, što sam te vrijeđao.
Reći ću ti sa sv. Katarinom Đenovskom: „Isuse moj, neću više griješiti.“ Neću više za zlo iskorištavati tvoje sveto strpljenje. Neću čekati, razapeta moja ljubavi, da te zagrlim kada mi te ispovijed pruži na času moje smrti: sad te grlim, sad ti preporučujem dušu moju. Moja duša toliko je godina živjela na ovom svijetu i nije te ljubila, prosvijetli me i ojačaj, kroz život što mi je preostao. Ne neću čekati, da te počnem ljubiti tek na kraju mog života, sad te grlim i ljubim i obećavam da te nikada više neću ostaviti. O Djevice presveta, sveži me za Isusa i isprosi mi tu milost, da ga nikada više ne izgubim.