Mnogi ljudi danas, osobito na Zapadu, ne žele znati koliko je svijet zapravo jadan i grješan. Bilo da se radi o podlim motivima koji stoje iza politike COVID-a ili činjenici da je oko 50 milijuna djece ubijeno u utrobi svake godine diljem svijeta, većina ljudi radije ne želi znati te stvari niti ih previše istraživati, jer bi to moglo uzrokovati očaj.
Kao kršćani, ne smijemo skrenuti pogled sa zla u svijetu, poput pobačaja i uništenja naših društava lošom politikom. Zapravo, zapovjeđeno nam je da mrzimo zlo i grijeh. Sv. Pavao u svojoj poslanici Rimljanima piše: “Ljubav nehinjena! Zazirite oda zla, prianjajte uz dobro!” (Rimljanima 12,9)
Trebamo mrziti stvari koje Bog mrzi, kao što nam Sveto pismo govori:
Šest je stvari koje Gospod mrzi, a sedam ih je gnusoba njegovu biću: ohole oči, lažljiv jezik, ruke koje prolijevaju krv nevinu, srce koje smišlja grešne misli, noge koje hitaju na zlo, lažan svjedok koji širi laži i čovjek koji zameće svađe među braćom. (Mudre izreke 6,16-19)
Teške nepravde koje su uzrokovali grješni ljudi trebale bi u nama rasplamsati pravedni gnjev. Sv. Toma Akvinski čak piše da kada osoba svjedoči nepravdi, a ne osjeća ljutnju, to je znak da mu nedostaje rasuđivanje razuma.
Razlog zašto moramo radikalno mrziti grijeh je u konačnici naša ljubav prema Bogu. Jer grijeh vrijeđa Boga i može uzrokovati da duše budu zauvijek izgubljene. Razlog radikalne mržnje prema grijehu je radikalna ljubav prema Bogu i ljudskim dušama.
Dakle, glavni razlog zašto mnogi ljudi žele ignorirati zla ovoga svijeta je taj što im nedostaje bezuvjetna ljubav prema Bogu i ljudskim dušama. Oni nemaju dovoljno ljubavi da bi se htjeli boriti protiv zla koje šteti Bogu i čovjeku. G. K. Chesterton piše o ovom problemu u svojoj knjizi Pravovjerje i postavlja dirljivo pitanje: “Može li ga [svijet] mrziti dovoljno da ga promijeni, a opet ljubiti dovoljno da misli da ga je vrijedno mijenjati?”
Chesterton piše da samo kršćanstvo i ljubav prema Kristu mogu motivirati čovječanstvo da istinski promijeni svijet na bolje:
”Tako je drevni svijet se našao upravo u našoj vlastitoj teškoj dilemi. Jedini ljudi koji su stvarno uživali u onom svijetu bili su zauzeti njegovim uništavanjem; a čestiti ljudi nisu dovoljno marili za njih da bi ih srušili. U tu dilemu (kao i našu) iznenada se umiješalo kršćanstvo i ponudilo jedinstven odgovor, koji je svijet na kraju prihvatio kao odgovor”.
Istinska ljubav prema Kristu je odgovor na ovaj problem, budući da nas vjera u Njega i ljubav prema Njemu tjera da se dovoljno zabrinemo zbog zla u svijetu i da se zapravo borimo za dobro.
Zapadni Zeitgeist govori nam da budemo što manje uvredljivi i neodlučni po pitanju kontroverznih pitanja. To je kombinacija lijenosti, kukavičluka, zajedno s nedostatkom kreposti vjere i ljubavi koji vode do ovog načina razmišljanja ravnodušnosti i mlakosti.
Ta želja da budemo neuvredljivi i ne “previše radikalni” vodi do vrlo loših ideja. Primjer za to je mišljenje da su zakoni o pobačaju u mnogim europskim zemljama, koji dopuštaju pobačaje do 12 tjedana nakon začeća, zapravo “dobar kompromis”.
Ovo mišljenje zastupaju čak i mnogi ljudi koji se smatraju kršćanima. Oni vjeruju da je “srednji put” uvijek dobar put, čak i kada se radi o apsolutnim moralnim zlima poput pobačaja. Nije im dovoljno stalo do života nerođenih da bi se borili za njih i zauzimaju stav koji se u mainstreamu smatra kontroverznim.
Kao kršćani, moramo učiniti nešto bolje od prihvaćanja ovog mlakog položaja jer ako ”si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta.” (Otkrivenje 3:16).
Sveti Pavao je bio radikal.
Najprije je bio radikalni progonitelj kršćana, jer ih je smatrao bogohulnicima i hereticima. Nakon obraćenja postao je radikalni Kristov sljedbenik i borio se za istinu vođen radikalnom ljubavlju prema Kristu.
Poput svetoga Pavla, i mi bismo trebali biti radikali; moramo ljubiti Boga tako radikalno da smo voljni boriti se u dobrom boju protiv zala ovoga svijeta.