Način na koji je Bog uspostavio Crkvu jest jedan Papa, više biskupa i još više laika. To nam nešto govori o našoj ulozi u Crkvi. Jasno je da naše poslanje nije sudjelovanje u institucionalnoj Crkvi, niti bi nas trebala previše zabrinjavati njezina unutarnja dinamika.
Prije nekoliko godina napisao sam kolumnu o trojici muškaraca koji su se previše zaokupili stanjem institucionalne Crkve. Njihova neumorna briga udaljila ih je od vjere: Roda Drehera i Josepha Sciambrea od Katoličke crkve, a Stevea Skojeca od vjere uopće. Svatko od njih, na svoj način, i dalje je progonjen onim što je napustio. Skojec je nedavno napisao bolni osvrt na svoje putovanje od bijesa i razočaranja do nevjere.
Gravitacija institucionalne Crkve je snažna. Lako je upasti u zamku stalnog praćenja njezinih zbivanja: tko je napredovao, tko je smijenjen, tko je novi biskup u Jefferson Cityju, St. Paulu ili Boiseu i kakve su njihove teološke pozicije.
Ovo postaje još izraženije sada kada Franjo leži na samrtnoj postelji i kada se priprema izbor novog pape. Kardinali se okupljaju u Rimu; slike kardinala Saraha i Burkea kako svečano prolaze ispod Berninijevih kolonada bude osjećaj da uskoro započinje važna predstava. Uzbudljivo je, nema sumnje.
Ali mi nismo pozvani biti promatrači Crkve. Nije naša zadaća uzrujavati se nad zbivanjima u župnim uredima, kancelarijama ili Vatikanu. Naš pravi poziv jest evangelizirati, osvajati jedno po jedno srce, sve dok cijeli svijet ne postane ispunjen srcima predanima Bogu. Pravi stav laika je suočiti se sa svijetom, dok Crkvu držimo iza svojih leđa kao podršku.
Svrha institucionalne Crkve jest poučavati vjeru, štititi i dijeliti sakramente te potom stati po strani. Čak i ako neki crkveni ljudi pogriješe, to je njihova odgovornost, a ne naša.
Drugi važan zaključak jest da nam ne treba dopuštenje institucionalne Crkve da bismo ispunili svoja krsna obećanja. Pozvani smo na apostolat, svi mi. Ne trebamo biskupovo dopuštenje da širimo Evanđelje, sve dok ostajemo vjerni nauku Crkve.
Uloga laika ne iscrpljuje se u služenju na crkvenim odborima, čitanju na misi ili ulogama euharistijskih služitelja. Kada bi to bilo sve, ne bi bilo dovoljno mjesta za svakoga od nas. Bog nam je u svojoj dobroti dao svijet kao prostor našega djelovanja. Naspram tog velikog poziva, pitanja tko vodi koji vatikanski dikasterij ili biskupiju zaista su sporedna.
Dom Eugene Boylan u knjizi This Tremendous Lover piše:
„Naš Gospodin, nakon što je za nas kao novog Adama osvojio nadnaravni život koji je stari Adam izgubio, učinio je aranžmane da novi život prenese svakome od nas. Iako Bog može izravno djelovati na svakoga, u svojoj milosti uključio je i druga stvorenja u svoje djelo, kako bi mogli sudjelovati u Njegovoj sreći. Crkva je glavni način prenošenja Njegovih blagodati: organizacija osoba raspoređenih u hijerarhiji, obdarena posebnim ovlastima i podložna Kristu, koja svojim članovima prenosi plodove otkupljenja.“
Ova veličanstvena božanska stvar postaje oskvrnuta kad ju promatramo kao političko tijelo, športski tim ili objekt koji trebamo podvrgnuti vlastitoj volji, pa makar to bilo i s najboljim namjerama.
U naše vrijeme pitanje često glasi: ako biskupi ne čine pravu stvar, mogu li laici biti potaknuti od Boga da ih na to prisile? Odgovor je: da, mogu. Takav poziv, međutim, prima samo nekolicina. I često nije poziv na javno djelovanje, nego na molitvu, žrtvu i diskretnu pomoć.
Primjeri poput svete Katarine Sijenske pokazuju da nije uvijek naša zadaća mijenjati Crkvu glasnim zahtjevima. Štoviše, opsjednutost crkvenim vijestima često više šteti nego koristi. Rod, Joe i Steve najbolji su primjer koliko takva zaokupljenost može uništiti vjeru.
Naravno, postoje novinari koji svojim radom doprinose razumijevanju stanja u Crkvi, poput Georgea Weigela, Roberta Royala, Erica Sammonsa i Carla Olsona. I sam sam povremeno komentirao crkvena pitanja, ali uvijek s oprezom.
Većinu Franjinog pontifikata pokušavao sam zauzeti stav jednostavnog vjernika iz 13. stoljeća, koji je znao da negdje u Rimu postoji papa, možda znao njegovo ime i znao tko mu je biskup. On bi molio krunicu, išao na misu i nastojao živjeti u Božjoj nazočnosti.
Danas je naša pažnja ponovno usmjerena prema Crkvi: Papa je mrtav, konklava se okuplja. Kad se digne bijeli dim, svi ćemo potrčati prema televizoru ili društvenim mrežama da saznamo ime novog pape. Ali možda, barem do tada, ne bismo trebali obraćati previše pozornosti na konklavu.