Postojalo je vrijeme kada se činilo da će religija završiti na istom otpadu povijesti kao CD-i ili platnene tenisice. No, baš kao što se moda ranih 2000-ih ponovno vraća, čini se da i vjera u Boga doživljava svoj neočekivani povratak.
Prema istraživanju YouGova, broj mladih Britanaca od 18 do 24 godine koji vjeruju u Boga više se nego udvostručio – s 16 posto u 2021. na čak 37 posto u 2025. Dok je generacija njihovih roditelja rušila strukture organizirane religije i odbacivala nedjeljne mise, današnja mladež – na svoj buntovan način – vraća se upravo toj istoj vjeri.
Za kršćane, podatci su osobito ohrabrujući. Nakon ukidanja pandemijskih ograničenja, broj vjernika koji redovito dolaze na misu znatno je porastao – mjesečna posjećenost povećala se za 56 posto u odnosu na razdoblje prije pandemije, dosegnuvši 5,8 milijuna. Veliki dio toga rasta dolazi upravo od generacije Z: njihov udio redovitih mjesečnih odlazaka u crkvu skočio je s 4 na 16 posto.
Objašnjenja su brojna – egzistencijalna pitanja koja je otvorila pandemija, zasićenost društvenim mrežama, usamljenost. No, dublji razlog možda leži u ideološkom odmaku od suvremene zapadne kulture. Posebno mladi muškarci, suočeni s redefinicijom rodnih uloga, promjenama na tržištu rada i slabljenjem obiteljske strukture, sve češće u vjeri pronalaze sidro i osjećaj pripadnosti.
Biskup Lancastra opisao je ovaj fenomen kao „duhovno buđenje“, dok je Church Times zaključio da potvrda Božje egzistencije među mladima „nije slučajnost“. Ako je Isus doista na putu drugog povratka (nakon onog uskrsnog kod Golgote), onda to nije u plamenu apokalipse, već u tihom okretanju tradicionalnim kršćanskim strukturama.
Iako se često misli da tradicija odbija mlade, upravo njezina disciplina, konzervativnost i odmak od suvremenog kaosa postaju privlačni. U generaciji koja je odrasla uz jednokratne maske i Zoom nastavu, posljedice izolacije bile su opipljive. TikTok i Instagram zamijenili su druženje u parku, a zaslon mobitela bio je jedini „prijatelj“ kroz duge dane lockdowna. Umor od digitalnog života ubrzo se pretvorio u potragu za nečim stabilnim, stvarnim i trajnim.
Iznenađuje i privlačnost arhaičnog. Tišina večernjih molitava, veličanstvene katedrale, ritual latinske mise – sve to privlači mlade umjesto da ih odbija. Ljepota je postala subverzivna, a kršćanski obred svojevrsna protuteža digitalnom neredu.
Dok su njihovi djedovi i bake podrazumijevali zajednicu, obitelj i kulturu, današnje generacije te strukture doživljavaju kao rijetkost. Katolička tradicija nudi okvir koji se jasno razlikuje od suvremenog sekularizma – povratak ideji istine i trajnih vrijednosti.
Dvadeset godina mladi slušaju poruke da je život prolazan, identitet fluidan, a istina relativna. Ipak, pokazuje se da sve više njih žudi za trajnošću, za višim smislom i sigurnošću da iznad njih postoji snaga koja nadilazi prolaznost tijela.
Generacija Z, čini se, umorna je od stalne potrebe da se iznova izmišlja. U vjeri otkriva moralni okvir, estetski doživljaj i narativ koji daje strukturu životu. Kao i mnoge generacije prije njih, u Bogu pronalaze odgovor na egzistencijalnu krizu svog doba.