Oceani tinte redovito se prolijevaju u raspravama o liturgijskim sukobima i ukazanjima, dok se kontemplativna molitva – središte tradicionalne duhovnosti – gotovo potpuno zanemaruje.
Ako ste katolički pisac, novinar, kolumnist ili voditelj emisije i želite zadržati svoje pratitelje, možete govoriti o prednostima ili manama sinodalnosti. Možete govoriti o javnim ili privatnim objavama. Možete govoriti o liturgiji kao o rješenju svih naših problema, ako je samo ispravno shvatimo. No, čak i najbolji liturgičari ne razumiju da je ona tek vanjski izraz istinske tradicionalne katoličke duhovnosti – one koja je, kao i mnoge druge stvari, odavno zaboravljena, ako je ikada uopće bila poznata.
Možete hvaliti skolastičku teologiju, koja je nekoć bila jedina predavana u sjemeništima, a da ne shvatite da je osobna kontemplativna molitva velikih skolastika poput sv. Alberta Velikog, sv. Tome Akvinskog, sv. Bonaventure i blaženog Ivana Dunsa Škota bila izvor njihova nadahnuća. Ta se teologija ni danas ne može razumjeti bez iste one kontemplacije koja ju je u početku rodila. Budući da je ona s vremenom bila zaboravljena, kontemplativna molitva više se nije poučavala ni u sjemeništima koja su poučavala skolastičku teologiju nakon Tridentskog sabora.
Ako su pastiri bili neupućeni u kontemplativnu molitvu – a time i u ono što je sv. Toma nazivao plodovima kontemplacije, bez kojih smo duhovno osiromašeni – onda su to bili i vjernici. A upravo su plodovi kontemplacije, zajedno s ulivenim krjepostima, darovima i plodovima Duha Svetoga, bili ono što je prožimalo prve Kristove učenike i omogućilo im da preobraze drevni poganski svijet. To što smo došli do točke u kojoj se duboka molitva smatra izvanrednim i neobveznim putom za manjinu „pobožnih duša“ pokazuje koliko smo se udaljili od duboke kontemplativne i žrtvene molitve koju je sam Gospodin Isus Krist živio i predao svojim prvim učenicima.
Možete govoriti o Međugorju ili Garabandalu, i raspravljati o tome je li se Gospa doista ukazala ili nije. Možete govoriti o čudesima i proročanstvima, o svemu onome što se može raspravljati unedogled. No, postoji jedna tema koja gotovo uvijek gasi zanimanje publike. Nije riječ o Božjoj ljubavi koju Gospa neprestano naviješta, nego o žrtvi i vremenu koje treba posvetiti da bismo tu ljubav mogli primiti, kao što ju je Krist primio. On ju je primio kako bi, u svojoj ljudskoj naravi, bio ispunjen Duhom Svetim i osposobljen za izvršavanje Očeve volje – od drvenih jaslica do drvenog križa.
Krist je to učinio kao primjer nama, pokazujući kako i mi moramo slijediti Njegov put ako želimo vršiti Očevu volju do kraja života. Možete pronaći brojnu publiku za sve druge teme, ali kad progovorite o vremenu koje treba posvetiti svakodnevnom nošenju križa – o odricanju vremena i snage kako bismo činili ono što je Krist činio – tada nastaje zid šutnje, a zanimanje brzo nestaje.
Tijekom više od šezdeset pet godina vođenja duhovnih obnova i predavanja uvijek sam primjećivao isto: čim se spomene molitva, žrtva i križ, pogledi se zamućuju, pažnja nestaje, a misli odlaze drugdje. Zašto? Jer je to toliko puta već rečeno, i to često mehanično, bez osobnog iskustva i uvjerenja. Mnogi propovjednici prenosili su te istine samo iz navike, dok su i sami, poput drugih, podlegli drugim oblicima „ljubavi“ koji ih polako razaraju.
U svijetu u kojemu su sebičnost i samodostatnost postali norma, svatko tko pokuša obnoviti istinsku tradicionalnu katoličku duhovnost gotovo se utapa u valovima ravnodušnosti. Stanje je takvo da bi se mogle ponoviti Kristove riječi: „I kad bi tko od mrtvih ustao, ne bi povjerovali.“
U ovim posljednjim vremenima, kad Crkva prolazi kroz tešku krizu, Bog nam ponovno šalje svoju ljubljenu Majku da nas podsjeti na Božju ljubav i jednostavno nas nauči kako ju primiti. No, i danas postoje suvremeni pismoznanci, farizeji, svećenici i leviti, koji je odbacuju – ako ne izravno, onda tako što njezine poruke umanjuju, iskrivljuju ili prešućuju.
Godine 1982. stigao sam u poznati katolički centar u Irskoj da održim duhovne vježbe. Ušao sam u dnevnu sobu u kojoj je nekoliko svećenika uzbuđeno raspravljalo o Međugorju. Vratili su se s hodočašća, uvjereni da su svjedočili Gospinim ukazanjima. Dijelili su iskustva čudesnih znakova, obraćenja, ozdravljenja, čak i viđenja Sunca koje „pleše“ na nebu.
Tada ih je iznenada prekinuo stariji benediktinski svećenik koji je do tada u tišini čitao Gospine poruke. Rekao je: „Očevi, mogu li vas nešto pitati? Vjerujete li vi u Međugorje?“ Svi su ga začuđeno pogledali i odgovorili: „Naravno da vjerujemo, većina nas se upravo vratila od tamo“.
„Pitam vas“, nastavio je, „jer sam upravo pročitao Gospinu poruku. Rekla je da su čuda dana za nevjernike, a poruka za vjernike. Koliko vas posti o kruhu i vodi jednom tjedno i moli jedan sat dnevno?“ Zavladala je tišina, a neugodu je prekinulo tek zvono za večeru.
Sve Gospine poruke, u svim ukazanjima, u svojoj su biti iste. Poruka je jednostavna, ali duboka: svi smo pozvani na obraćenje, osobnu molitvu i svakodnevnu žrtvu. Te žrtve donosimo na misu svake nedjelje, sjedinjujući ih s Kristovom žrtvom. U njima Bogu vraćamo ljubav koju primamo u mjeri u kojoj smo joj duhovno otvoreni. To je jedino istinsko „aktivno sudjelovanje“ koje ima smisla. Ljubav primljenu na misi trebamo živjeti svakoga dana – pretvarajući svoj život u trajnu misu kroz pokoru, molitvu i žrtvu.
To je duboka mistična dinamika koja nas uči nasljedovati Kristov vlastiti život – sve dok i naš svakodnevni život ne postane mjesto trajne žrtve i sjedinjenja s Ocem po Sinu. Zato je Jutarnja posveta – ona molitva kojom nas Krist podsjeća na Shemu, židovsku ispovijest vjere – srž našeg svakodnevnog duhovnog života i svećeništva koje primamo krštenjem.
Ta nas mistika postupno dovodi do toga da naše srce kuca u ritmu Kristova srca, dok se s Njim, u Njemu i po Njemu sjedinjujemo s Ocem koji nas je stvorio upravo za to – najprije u ovom životu, a zatim u vječnosti.
No, i dalje nas okružuju oni koji svojim skepticizmom zamagljuju istinu i sebe i druge, osporavajući vjerodostojnost Gospinih ukazanja bez obzira na dokaze. Jedna od vidjelica, umorna od njihovih sumnji, rekla je: „Nije važno ni ako netko poriče znakove i čuda. Bitna je poruka, jer je ona ista poruka Evanđelja.“
Ta poruka, jednostavna i izravna, jest istinska katolička duhovnost kakvu je živio sam Isus Krist, od Nazareta do Kalvarije, i kakvu su živjeli prvi kršćani. Tko prouči tu jednostavnu poruku, prihvati je i počne je živjeti, živjet će samu bit istinske tradicionalne duhovnosti. Ona nije tek ponavljanje pobožnosti naših djedova i baka – da jest, Gospa se ne bi morala ponovno ukazivati.
Rani kršćani, ispunjeni kontemplativnom molitvom, toliko su bili preobraženi da su, Božjom snagom, uspjeli promijeniti cijeli svijet. U kratkom su vremenu preobrazili pogansko Rimsko Carstvo u kršćansko – na način koji i danas zbunjuje povjesničare. Današnji milijuni hodočasnika, koliko god pobožni bili, nisu postigli istu preobrazbu, jer njihova molitva rijetko prodire u dubinu kontemplacije u kojoj Božja ljubav preobražava dušu.
Zbog toga Gospa upozorava na ozbiljne posljedice, ali i obećava posljednju priliku. Grijeh čovječanstva onemogućuje univerzalno iskustvo Božje ljubavi, ali svijest o vlastitoj grješnosti može nas dovesti do potrebe za tom ljubavlju – kad Bog to odluči. No, zašto čekati da nas pokrene strah Božji, kad nas sada još može pokrenuti ljubav Božja? Možda je posljednja minuta produžetka, ali nikad nije kasno za ljubav.
Ta posljednja prilika nije dana da bismo izbjegli poziv na pokoru, molitvu i žrtvu, nego da bismo se k njima vratili bez odlaganja. Ako to ne učinimo, doći će neizbježne kazne o kojima govori sam Krist u Evanđelju, a na koje nas upozorava i Njegova Majka. Zato nema vremena za gubljenje: moramo se vratiti pokori, molitvi i žrtvi koje sažimaju duhovnost što ju je Krist živio i predao svojoj Crkvi.
Za čiste i ponizne srcem Gospina je poruka dovoljna da ih pokrene, a Duh Sveti će učiniti ostalo – s pastirima ili bez njih. Za ostale, osobito za one koji su pozvani prenositi ovu duhovnost, potrebno je dublje poučavanje i obnova života Crkve u duhu prve zajednice vjernika.