Društvenim mrežama već godinama kruži tzv. mem u raznim varijantama koji poručuje: „Ništa se nikada ne dogodi.“ Taj se mem obično dijeli kad neka strana sila zaprijeti ratom ili kada političar najavi kaos ako suprotna strana učini ovo ili ono. Ideja je jednostavna: stalno smo okruženi najavama propasti – ratova, financijskih slomova, kraja civilizacije – a te se prijetnje gotovo nikada ne ostvare.
Istina, ponekad se i dogode. Ali vrlo rijetko.
Zagovornici klimatske katastrofe već desetljećima upozoravaju da su polarni medvjedi samo jednu odbačenu limenku udaljeni od potpunog nestanka. A ipak – polarni medvjedi i dalje postoje u gotovo svakoj kanadskoj pokrajini, pa čak i u mojoj, doduše tridesetak sati vožnje od mene. Štoviše, čini se da im populacija raste.
Bitcoin entuzijasti i ljubitelji zlata (nemam ništa protiv ni jednih ni drugih) tvrde da je tržište samo jednu lošu državnu odluku udaljeno od potpunog kolapsa. Možda su u pravu – netko će jednog dana sigurno biti. Ali zasad se to još nije dogodilo.
Alex Jones već desetljećima viče o hibridnim životinjama, „gej žabama“ i globalistima koji nam oduzimaju prava. Kad bolje razmislim, možda je jedino u vezi žaba djelomično pogodio. A svakih nekoliko godina moramo izabrati „pravu stranu“ kako bismo spasili svemir od uništenja, jer će crveni ili plavi – ovisno koga pitate – pobiti sve koji navijaju za krivi tim. Ako ne glasamo jače, završit ćemo u nekoj vrsti logora.
I, naravno – unatoč svim tim prijetnjama… ništa se ne dogodi.
Dobro, ponekad se ipak nešto dogodi. Pandemija covida, primjerice. No zanimljivo je da, koliko god tražio, nisam uspio pronaći nijednog glasnog uzbunjivača koji je točno predvidio taj događaj. Da, neki su općenito upozoravali da bi vlasti mogle zloupotrijebiti zakone vezane uz cjepiva i slično – ali globalni odgovor na virus nalik gripi, koji je više podsjećao na orvelovsku distopiju nego na stvarnost, iznenadio je gotovo sve.
Ipak, sve te stalne prijetnje našem miru i sigurnosti proizvode duboku tjeskobu. Osobno rijetko pratim vijesti – jer ih iskreno ne podnosim – ali ni ja ne mogu izbjeći da mi netko ne kaže kako je nova apokalipsa udaljena samo jednu političku odluku. I koliko god to pokušavao ignorirati, te misli se ponekad ipak zadrže negdje u pozadini uma.
A kako obično reagiramo na te najavljene prijetnje zla?
Najčešće tako da tražimo krivca. Nekoga ili neku skupinu koju ćemo demonizirati.
Oni uništavaju državu! Ta će nas zemlja napasti, zato mi moramo prvi!
I tako unedogled.
No istina je da su pravi neprijatelji trojaki – i gotovo nikada nisu oni o kojima slušamo u vijestima.
Svijet, tijelo i đavao naši su protivnici od samoga početka – doslovno od prvog dana, od trenutka kada su Adam i Eva učinili kobnu pogrješku u vrtu. Poput izopačenog i nečistog trojstva, svijet se utjelovljuje, tijelo slabi, a pali duh kruži našim srcima tražeći koga će proždrijeti.
No teško je prihvatiti da se pravi neprijatelji nalaze u našem vlastitom srcu i umu, pa ih zato projiciramo prema van. Svakim grijehom mi sami sudjelujemo u pobuni protiv Neba, ali lakše je istraživati „istine“ o tajnim urotama koje nam navodno kradu izbore ili truju hranu.
Naše ponašanje često je Bogu mrsko. No priznati to i promijeniti se daleko je teže nego se emocionalno zapaliti na prosvjedu ili političkom skupu i zajedno s drugima sudjelovati u vlastitoj verziji „dvominutne mržnje“.
Sveto pismo i svetci pozivaju nas da vodimo bitku iznutra. Čak su i ratovi u Bibliji povijesni pralikovi duhovnog rata – borbe da se „Amalek“ iskorijeni iz naše duše. Umjesto toga, mi se okrećemo profesionalnim glumcima zvanima voditelji vijesti da nam govore o ugrozama nacionalne sigurnosti.
Svi mi to zapravo znamo. Pa ipak, uvijek ponovno upadamo u istu zamku. Zašto?
Zato što su svjetovne distrakcije poput aparata za igre na sreću. Znamo da ćemo rijetko ikada pogoditi dobitak, ali znamo nekoga – ili smo barem čuli za nekoga – tko jest. I zato stalno povlačimo ručicu, nadajući se da će se ovaj put napokon nešto stvarno dogoditi.
Duboko u sebi znamo da gubimo vrijeme beskonačnim skrolanjem i gledanjem. Ali ako se jednoga dana ipak dogodi nešto doista važno, tada ćemo se moći uvjeriti da sav onaj strah i briga ipak nisu bili uzalud.
No čak i ako se nešto doista dogodi – je li svo to brinjenje bilo vrijedno?
Nakon Hirošime, C. S. Lewis napisao je esej o tome kako bismo trebali živjeti u doba nuklearne prijetnje. Napisao je: „Ako nas sve treba uništiti atomska bomba, neka nas ona, kad dođe, zatekne kako radimo razumne i ljudske stvari: moleći, radeći, poučavajući, čitajući, slušajući glazbu, kupajući djecu, igrajući tenis, razgovarajući s prijateljima uz pivo i partiju pikada – a ne zbijene poput preplašenih ovaca koje samo misle o bombama. One mogu uništiti naša tijela (to može i mikrob), ali ne moraju zavladati našim umovima.”
Parafrazirao bih Lewisa za naše vrijeme ovako:
Ako nas sve treba uništiti neka nova prijetnja – neka nas ona, kada dođe, zatekne kako činimo razumne stvari: odlazimo na misu, pristupamo ispovijedi, čitamo knjige (a ne beskonačno skrolamo), bavimo se stvarnim športom (a ne e-športom).
Okupimo se – ne virtualno, nego stvarno. Ne kao preplašena masa, nego kao slobodni ljudi.