Posljednjih dana mnogi se pitaju hoće li Kina napasti Tajvan. Nakon što je nacionalistička vlada na čelu s Chiang Kai-Shekom 1949. godine preselila upravu Republike Kine na otok Tajvan svjedočili smo nizu kriza oko ovoga otoka: 1950., 1954. i 1996. Je li aktualna kriza uvertira u kinesku invaziju?
Da je na čelu Narodne Republike Kine Deng Xiaoping mogli bismo sa sigurnošću ustvrditi da do napada ne će doći. On je smatrao da ne treba osporavati, a kamoli zanijekati američku poziciju dominantne sile u svijetu još jako dugo, ako uopće ikada.
Aktualni kineski čelnik Xi Jinping vodi mnogo agresivniju i asertivniju vanjsku politiku kojoj je cilj globalna nadmoć. A globalne nadmoći nema bez regionalne, što znači kontrolu Tajvana, Južnokineskog i Istočnokineskog mora. S druge strane, budući da se u tu azijsko-pacifičku regiju seli težište svjetske moći (tržišta) Amerika, ako želi ostati velikom silom, se odande jednostavno ne smije povući. To američko-kinesko rivalstvo čini neizbježnim.
Tajvan nije za SAD važan kao Japan i Južna Koreja, ali je test kredibiliteta američke moći u regiji. Jasno je, dakle, da je azijsko-pacifička regija uz Ukrajinu najopasnija točka svijeta.
Počevši od 1980-ih, Peking govori o „jednoj zemlji, dva sustava“, ideji prema kojoj bi Tajvan bio integriran s kopnom, ali bi nastavio upravljati prema vlastitom sustavu. Nakon nedavne kineske represije nad Hong Kongom (prijepori oko Zakona o nacionalnoj sigurnosti) ova se ideja čini nerealnom.
Ekonomija versus nacionalni ponos
S obzirom na to da se Kina nikada ne će odreći Tajvana kao dijela svoga teritorija to nas upućuje na zaključak kako je pokušaj invazije samo pitanje vremena.
Sve govori u prilog tome da trenutno Kina ima određene pretpostavke da pokrene napad (koncentracija svijeta na Rusiju i američko vodstvo koje ne ulijeva mnogo povjerenja), no moguće je da će Peking pričekati da dodatno vojno ojača. S rastom ekonomije, naime, rastu i kineski vojni potencijali pa je tako nedavno u pogon pušten drugi nosač zrakoplova.
Nema sumnje kako Kina trenutno, na primjeru Rusije, radi simulacije mogućeg ekonomskog i vojnog odgovora u slučaju napada. Kina jako ovisi o izvozu na zapadna tržišta i ekonomske sankcije bi ju pogodile teže nego Rusiju, a alternativna tržišta još uvijek nisu osigurana. Pojas i put teško može funkcionirati u određenim dijelovima svijeta u slučaju da se Kinu označi kao agresora.
Naravno, tu se važe ekonomija versus nacionalni ponos (Tajvan kao dio Kine). No pitanje je koliko je Kina i vojno spremna za takav pothvat. Japan još uvijek ima jaču poziciju u Istočnokineskom moru, a u slučaju napada na Tajvan vjerojatno bi išao prema razvijanju nuklearnog oružja. Osim toga, napad bi dodatno ojačao AUKUS i kvadrilateralni sigurnosni dijalog što bi otežalo kinesku poziciju u Pacifiku.
Opasna vremena
Kina ima drugačiju percepciju vremena od zapadnjaka i stvari gledaju u dužoj perspektivi. Veliki problem Kine je, paradoksalno (najmnogoljudnija zemlja svijeta!), demografija pa bi do kraja stoljeća broj stanovnika mogao pasti s 1,6 mlrd na pola milijarde stanovnika. A i pitanje je koliko je održiv dugoročno njihov ekonomski rast.
Ima, dakle, argumenata i za i protiv kad je u pitanju trenutna mogućnost kineskog napada.
U prilog mogućoj invaziji ide i napad na Ukrajinu. To bi moglo dati vjetar u leđa i Xiju (iako za razliku od Ukrajine ovdje postoje američka sigurnosna jamstva), ali i Erdoganu oko Cipra. Određene su barijere pribijene i nalazimo se na pragu moguće vrlo opasnih vremena.
Mnogo toga često ovisi o psihološkom profilu osobe na vlasti, a kod Xija se mogu vidjeti elementi mesijanskog kompleksa. Ostim toga, koliko god da su i Rusija i Kina velike i ozbiljne države, tamo ne postoje procedure kao u Americi gdje mora postojati koordinacija Bijele kuće, Pentagona, State Departmenta i obavještajnih službi. Napad na Ukrajinu odluka je užeg kruga ljudi koji su očito imali krive obavještajne podatke.
Ipak, nadamo se da će se sve zadržati na povećanim tenzijama jer ako bi se oko Tajvana zaratilo međunarodni poredak bi se potpuno urušio, a ekonomske posljedice bile bi strašne.