Kao što je primijetio športski novinar Bernard Jurišić, Hrvatska je u ovome trenutku prvak svijeta u vaterpolu, doprvak svijeta u rukometu  i treća na svijetu u nogometu. Niti jedna od preostale 194 zemlje nema medalju sa zadnjeg svjetskog prvenstva u sva tri spomenuta momčadska športa.

Nema nikakve sumnje da su Hrvati fenomen u športu.

Šport predstavlja jedno od rijetkih područja u kojemu se manifestira pobjednički duh hrvatskog naroda nasuprot prevladavajućeg gubitničkog mentaliteta koji nam se već dva i pol desetljeća nameće na političkom planu.

Jasno je da uspjesi hrvatskog športa smetaju onima koji su smetale i ratne pobjede devedesetih godina. Još kad športaši izraze želju da im na dočecima pjeva Marko Perković Thompson jugofili ne mogu svoju mržnju.

To vidimo i nakon najnovijeg uspjeha rukometaša kad notorni Zoran Pusić, bivši profesor na Visokoj tehničkoj školi JNA (devedesetih kafkijanskom brzinom transformiran u ljudskopravaškog aktivista) od predsjednika Vlade traži zabranu Thompsonova nastupa jer da ovaj predstavlja simbol ustaštva.

Pusiću zapravo smeta najnoviji uspjeh kojim se Hrvatska vratila u rukometnu elitu, a smeta mu, dakako, i Thompson jer u svojim pjesmama promiče autentičnu nacionalnu svijest. Jedini zadatak kojekakvih pusića je uzgoj ustaških zmija i borba protiv mrskog im hrvatskog nacionalizma.

Ipak, i Pusiću i ostalim samomrzećim Hrvatima vrijeme prolazi. Oni su ideološki aorist.

Hrvati će se danas veseliti na središnjem zagrebačkom Trgu, a relikti jugoslavenske ideologije mogu jedino žalovati. No to je njihov problem.