Prva pomisao na Bejrut kod mnogih Hrvata pobuđuje pomisao na rat, ali Bejrut je sve do izbijanja Oktobarske revolucije 2019. (تشرين الأول) bio grad u kojem su se susretali Istok i Zapad. Bejrut, grad koji povremeno posjetim, više ne postoji. Ostali su samo fragmenti. Tako nešto moglo bi se reći i za Zagreb.
Naravno da je Bandićevo upravljanje Zagrebom bilo kriminalno, ali nova vlast – bez obzira na moj stav o zeleno-lijevoj ideologiji – nije sposobna niti osigurati osnovne uvjete za funkcioniranje grada. To me dovodi do zaključka: Zagreb postao srednjoeuropski Bejrut.
Gradonačelnik Zagreba još je prošle godine započeo “velike reforme” u gradu – bojanje klupa u dugine boje, hrvanje s divljim svinjama i asfaltiranje dvjesto pedeset metara biciklističke staze u Vlaškoj ulici. Uz ogroman broj “reformi”, obnova grada nije previše zanimala političke prvake stranke Možemo. Pozornost su još, zbog obujma posla, jedino uspjeli usmjeriti na vrećice.
Nisu mogli osigurati niti proizvodnju vrećica Hrvatskoj, nego se proizvode u Posušju, u Hercegovini. Barem su uspjeli u tome da se vrećice ne proizvode u Poganoj Vlaki, rodnom mjestu Milana Bandića. Vezano uz vrećice, mogu dati Tomaševiću jedan besplatan savjet.
Ako je htio potporu građana, onda im je trebao poslati jedan paket vrećica i pismo u kojem objašnjava razloge zašto se uvode nove vrećice. Ali kada netko nije sposoban, onda jednostavno nije sposoban. Ne kaže se bez razloga da su neučinkovitost i nedorečenost tipične manifestacije stanja lijevog uma.
Nadalje, druga godina Tomaševićeva upravljanja gradom Zagreba može se opisati kao još katastrofalnija, i to je razlog pisanja ovog članka. Danas ujutro otvorio sam portal Zagreb.info i vidio sljedeće vijesti: zagrebačke ceste više nisu rupe nego krateri, zatvorenici iz Remetinca mogu pobjeći bez problema, “psi su vlasnici školskih dvorišta” – smiju vršiti nuždu u školskim dvorištima… Nije potrebno napominjati cijelotjedni nestanak tople vode u cijelom zapadnom dijelu Zagrebu.
Ovi nemili događaji posljednjih dana podsjetili su me na kultni film West Beyrouth (1998.), koji govori o životu Libanonaca u podijeljenom Bejrutu za vrijeme građanskog rata. Ipak, tada se brže moglo doći iz Achrafieha (kršćanske četvrti) do Hamre (muslimanske četvrti), nego što se ovih dana može doći od Jaruna do Črnomerca. Isto tako, redukcije struje i tople vode početkom libanonskog građanskog rata nisu bile tako učestale kao što u Zagrebu.
S obzirom na to da se nalazimo u kulturnom i geografskom prostoru Srednje Europe, a metropole se vole uspoređivati sa svjetskim metropolama, Zagreb s ponosom može nositi titulu srednjoeuropskog Bejruta – nesređene ceste, redukcije struje i tople vode, neriješeno pitanje smeća, nedostatak zelenih površina.
Da bi opravdao titulu, kao što je Bejrut htio nepotrebnom gradnjom opravdati tvrdnju Pariza Bliskog Istoka, Tomašević je odlučio da je krajnje vrijeme, uz sve probleme u Zagrebu, u proces materijaliziranja projekta “mini Manhattan“ – zagrebačku Kulu babilonsku.
Projekt Milana Bandića koji je kritizirao, sada je postao njegova slamka spasa. Sjetimo se što je Tomašević rekao o projektu “mini Manhattan“: „Mi prema željama investitora mijenjamo cijeli GUP grada Zagreba i to je jedna nakaradna logika… Nama ne treba Manhattan uz Savu, treba nam Central Park uz Savu…“. Tomašević, koji voli prirodu, sada će dopustiti da beton zagradi pogled na Medvednicu. O sudbo kleta!
Možda bi Tomašević mogao kao što je Neron, prema predaji, opjevao uništenje Rima, opjevati uništenje zagrebačke trave i naricati neslavnu pjesmu „Zagreb je naš“ dok se bude gradio “mini Manhattan”. Ta, povijest, a ne historija, neće mu u hegelijanskom poimanju vremena biti blagonaklona zbog odabira betona, umjesto trave.
I u konačnici dolazim do zaključka, do kojega je došao i jedan drugi Bejručanin – Charles de Gaulle: „Došao sam do zaključka da je politika previše ozbiljna stvar da bi bila prepuštena političarima“. U našem zagrebačkom slučaju je još teža situacija, politika je prepuštena aktivistima.
