Na mala vrata, kroz staru doktrinu „kuhanja žabe“, u Republici Hrvatskoj uvodi se obvezno cijepljenje protiv Covid-19. Za sada ostaje mogućnost testiranja, no prilično je jasno kako će se najava da od 4. siječnja test više ne će vrijediti – realizirati. Vladajuće strukture, napajajući se na austrijskim i njemačkim uzorima, žele toliko otežati život svim necijepljenim ljudima da će ih se prisiliti na cijepljenje. S druge strane, država ne želi i zakonski propisati obvezno cijepljenje jer bi time preuzela odgovornost za moguće posljedice ovoga cjepiva koje je i dalje u testnoj fazi.
Obvezno cijepljenje ne će stati na javnome sektoru, nego će se zahtijevati i od privatnoga sektora što već danas imamo u nekim državama. Ne će se stati ni na privatnom sektoru, nego će zahtijevati i da se cijepe djeca kao što imamo u Sjedinjenim Američkim Državama. To jasno proizlazi iz današnje izjave predsjednika Vlade Andreja Plenkovića koji je rekao da „protiv covida se možemo boriti samo svi, ne može se boriti samo dio građana jer on pogađa sve“.
Tko zna čitati između redaka jasno mu je da formulacija o tome da se protiv covida možemo boriti svi znači i krajnji cilj, a to je da se cijepe svi ljudi, unatoč tome što značajan broj ljudi ima ozbiljne dileme i sumnje oko cjepiva. I veliki dio ljudi koji se do sada cijepio učinio je to isključivo zato da bi si olakšao život u smislu epidemioloških restrikcija.
Svi poznajemo veliki broj ljudi koji se ne žele cijepiti, a o tome ovisi egzistencija njih i njihove djece. Neki od njih već danas imaju ozbiljna psihička rastrojstva što može rezultirati ozbiljnim oboljenjima. Na društvenim mrežama širi se i broj onih koji traže mjesto gdje se mogu zaraziti kako bi izbjegli cijepljenje. Čak se dovodi i u pitanje pravo na liječenje necijepljenima iako ovi uredno plaćaju doprinose za zdravstveno osiguranje. Necijepljene se etiketira kao „antivaksere“ (premda je velika većina njih uredno cijepila sebe i svoju djecu drugim provjerenim cjepivima), a moralne ucjene o ugrožavanju drugih dio su svakodnevnog repertoara režimskih medija.
Atmosfera straha ovladala je cijelim društvom, a širi se i broj potencijalnih cinkera koji bi sutra rado prijavljivali necijepljene (ne zaboravimo da je Stožer u prvome lockdownu pozivao građane da budu odgovorni i prijave kršitelje mjera). Takva situacija, u kojoj se Stožer protuustavno pretvorio u tijelo koje odlučuje o elementarnim ljudskim pravima i slobodama, nije normalna. Novo normalno nije normalno, nego je oblik društvene patologije.
Dio ljudi čiji broj nije zanemariv nikada se ne će cijepiti (čime ne ugrožavaju druge ako poštuju druge nužne epidemiološke mjere), a vladajuće strukture moraju postati svjesne da svojim postupcima koji vode prema obveznom cijepljenju stvaraju plodno tlo za velike društvene polarizacije i snažna društvena raslojavanja koja ne će ostati bez teških posljedica po hrvatsko društvo. Dio ljudi mogao bi biti doveden u poziciju da ne će moći prehranjivati sebe i svoju djecu, a ne će moći ni emigrirati. Nije teško zaključiti kako će takvi ljudi biti u bezizlaznoj situaciji, a bezizlazne situacije stvaraju velike opasnosti.
Totalitarni mentalitet mnogih političara i medijskih djelatnika jasnije nego ikada dolazi do izražaja u ovoj korona krizi. Čini se da svijet nije zahvatio samo kineski virus Covid-19, nego i kineski društveno-politički autoritarni modeli i na Zapadu dobivaju pristaše, osobito kod političkih struktura.
Pandemija će proći, no dio ljudi nepovratno će se kompromitirati legitimirajući se kao pristaše protudemokratskih i autoritarnih rješenja. Svim ljudima se ne mogu zatvoriti usta u prilog čemu svjedoče i spontana večernja okupljanja ljudi diljem hrvatskih gradova. Broj tih ljudi će samo rasti.