Pogrješan je dojam da računala predstavljaju budućnost i da bi svi, pogotovo oni najmlađi, trebali čim prije steći računalne vještine. Iz ovog aspekta, neizlaganje djece naprednoj tehnologiji ograničava njihovu sposobnost djelovanja u stvarnom svijetu.
No u stvarnom svijetu, ovisnost o sveprisutnim malim ekranima može biti prava poteškoća. Odvraćanje od prevelikog izlaganja tehnologiji moglo bi u današnjem prepovezanom svijetu, ustvari, biti prednost.
Ovo nisu pogledi pretjerano zaštitnički nastrojenih roditelja, koji nisu upoznati s ovim tehnologijama te se čak i kod najentuzijastičnijih promicatelja računalnih uređaja može primijetiti odvraćanje od njihovih vlastitih proizvoda. Najistaknutiji slučaj bio je onaj Stevea Jobsa, suosnivača Apple-a, koji je ustvrdio da svojoj adolescentnoj djeci ne dopušta korištenje iPada te im ograničava korištenje tehnologije kod kuće.
Kad je iPad eksplodirao na tržištu 2010., Jobsove kćeri Erin i Eve nisu bile dio tog tržišta. Pokojni Steve Jobs i njegova supruga, Laurene Powell, promišljeno su određivali količinu izloženosti njihove djece novim proizvodima i kulturi koju oni stvaraju.
Što su Jobsove djevojčice radile umjesto dopisivanja i pretraživanja interneta? Izgleda da su radile ono što rade normalna djeca.
Biograf Walter Isaacson piše da je obitelj svakodnevno zajednički večerala, prilikom čega su raspravljali o knjigama, povijesti i drugim stvarima koje se ne tiču tehnologije te za njihovim stolom nije bilo mjesta za iPad, iPhone ni za druge uređaje, što djeci nije posebno smetalo.
Jobs, koji je preminuo u listopadu 2011. godine, smatrao je da će ograničavanjem upotrebe računala pomoći svojoj djeci da razviju ljubav prema stvaralačkom izražavanju. Nije htio da trate svoje vrijeme na igre i beskorisne programe. Paradoksalno, Jobs je, s entuzijazmom, ispunio svijet napravama koje su promijenile način na koji većina ljudi sluša glazbu, zabavlja se i komunicira. No, ono što je prodavao drugim obiteljima, nije nužno bilo ono što je želio za svoju.
Očigledno, Jobs u tome nije bio sam.
Čini se da rastući broj direktora tehnoloških tvrtki poduzima mjere ograničavanja količine izloženosti njihove djece tehnologiji koju proizvode, stvaraju i prodaju. Ovi zabrinuti roditelji navode pretjeranu privlačnost nove tehnologije i ovisnost koju ona stvara kao čimbenike koji su ih doveli do tih odluka.
Jedan primjer ovog trenda možemo pronaći u jednoj osnovnoj školi u Silicijskoj dolini (Kalifornija). Prema članku New York Timesa iz 2011. o ovom trendu, mnogi inženjeri i direktori iz istaknutih tehnoloških tvrtki kao što su Apple, eBay, Google, Hewlett-Packard i Yahoo, šalju svoju djecu u waldorfsku osnovnu školu u Los Altosu u Kaliforniji, gdje djecu odvraćaju od gledanja televizije, a elektronički uređaji su zabranjeni uz tvrdnju da su ove radikalne obrazovne mjere nužne za puni razvoj sposobnosti njihove djece bez nepotrebnih smetnji.
Takve ‘radikalne’ mjere uopće nisu radikalne. Ustvari, roditelji ne trebaju slati svoju djecu u skupe privatne škole da bi omogućili svojoj djeci iste povlastice koje njihovi vršnjaci imaju u Los Altosu.
Sve što roditelji trebaju učiniti jest pustiti svojoj djeci da budu djeca. Djeca bi trebala odrastati uza svu interakciju, stvaralaštvo i spontanost koji su uvijek bili dio zdravog djetinjstva te bi trebala igrati igre, objedovati zajedno s obitelji i zajednički rješavati probleme.
Pravi radikali su oni koji dopuštaju da njihova djeca budu elektronički odvojena i prikovana za svoje male uređaje te da zbog toga nikad ne spoznaju stvarni svijet. Ako u vezi ovog postoje neke sumnje, sve što bi čovjek trebao učiniti jest pitati stručnjake. Steve Jobs bi se s time složio.