U vremenu komunističke Jugoslavije nije bilo moguće objektivno i znanstveno proučavanje povijesti Drugoga svjetskog rata pa tako ni Nezavisne Države Hrvatske. Okvire dopuštenih narativa određivala je Partija.
Ilustrativan je u tom smislu primjer profesora na Pravnome fakultetu u Zagrebu, Ferde Čulinovića. On je, naime, dobio zadatak napisati povijest partizanskog pokreta za visoke škole te je svoju Historiju narodnooslobodilačkog pokreta u Jugoslaviji 11. kolovoza 1946. poslao u Agitprop CK KPH s molbom: „Molim za dobrotu, da se pregleda rukopis, da se dometne ili ispravi ili izbaci sve ono, što smatrate, da nije ispravno“.
Posebno je bilo opasno propitivati povijest jasenovačkog logora. Srbijanski novinar Vladimir Marković je 1979. godine zbog intervjua s Franjom Tuđmanom i tvrdnje o 60 tisuća žrtava u logoru Jasenovcu prisilno hospitaliziran na psihijatriju.
Jasenovački mit počeo se stvarati još za vrijeme Drugoga svjetskog rata kada je imao mobilizatorsku funkciju, tj. kad se je izmišljanjem i preuveličavanjem broja žrtva željelo privući ljude u partizanski pokret koji je smjerao obnovi Jugoslavije, ali se je i poslije rata maliciozno iskorištavao na štetu hrvatskog naroda.
Sâm Tito – koji nikada nije posjetio Jasenovac nakon rata – dao je nemali osobni doprinos u kreiranju crnih legendi o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. I inače sklon lažima i preuveličavanju činjenica, u jednom je članku objavljenomu krajem ožujka 1944. u SAD-u, Velikoj Britaniji i Sovjetskom Savezu, tvrdio da je neprijatelj uz pomoć „zlikovačkih ustaša“ samo u tri mjeseca 1941. u Hrvatskoj, BiH i Vojvodini „uništio više od pola milijuna Srba“.
Jovan Marjanović kasnije je pisao o 800.000 ubijenih u Jasenovcu, a Radimir Bulatović u knjizi „Koncentracioni logor Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu 1991.“ piše: „Da je u Jasenovcu stradalo preko 1,110.929 ljudi, žena i djece, teško će ko moći oboriti“.
I danas, kao što se može vidjeti iz korespondencije ministarstava vanjskih poslova Hrvatske i Srbije povodom zabrane ulaska u Republiku Hrvatsku Aleksandru Vučiću, srpski propagandisti govore o stotinama tisuća žrtava, a Milorad Dodik o 700.000.
Takve su brojke bile službena “istina” u vrijeme Jugoslavije, a nisu im se javno suprotstavljali ni oni tzv. hrvatski komunisti koji su nakon 1991. prihvatili brojku od 80 do 90 tisuća.
