Uređivanje grobova, cvijeće i upaljene svijeće izraz su našega sjećanja na preminule bližnje. Ne zaboravimo, međutim, ni duhovne darove koje im možemo ponuditi. U osmini svetkovine Svih svetih Crkva osobito potiče na zadobivanje oprosta za pokojne.
Nauk o čistilištu
Zamislite da ste učinili nešto loše, nekoga povrijedili ili izazvali sablazan. Umrli ste, a prije smrti pomirili ste se s Bogom i ljudima, ali posljedice zla koje ste počinili i dalje traju i nastavljaju nanositi štetu drugima. Možete li zamisliti da biste u takvoj situaciji mogli biti potpuno sretni s Bogom? To može biti jedna od predodžbi koja nam pomaže razumjeti bit čistilišta. Na neki način čovjekov život nakon smrti još nije posve zaključen. I dalje postoji nešto što tišti i boli, nešto što bi trebalo ispraviti…
Dogmu o postojanju čistilišta Crkva je proglasila na Drugome lionskom saboru 1274. godine, a potvrdila i objasnila u posebnom dekretu na Tridentskom saboru (1545. – 1563.). Nauk o čistilištu temelji se na naznakama sadržanima u Svetome pismu te na crkvenoj predaji koja seže u 2. stoljeće, a velik doprinos razvoju toga nauka dao je sv. Augustin.
Dogma naglašava dvije istine: postojanje čistilišta kao posmrtnoga očišćenja od posljedica grijeha te mogućnost i potrebu molitve i žrtve za duše u čistilištu.
Čistilište je svojevrsno „predvorje Neba“. Pokojnici koji kroz njega prolaze već imaju sigurnost spasenja. Ipak, privremeno su lišeni punoga zajedništva s Bogom i trebaju očišćenje jer sami spoznaju da još nisu spremni potpuno se sjediniti s Njime.
Oprosti
Sakrament pokore obnavlja vezu između čovjeka i Boga koju je grijeh prekinuo. Ne uklanja, međutim, posljedice zla koje su nastale u svijetu, zajednici i u samome grješniku. To se zlo tijekom života može pokušati ispraviti zadovoljštinom, pokorom i prihvaćanjem trpljenja, a nakon smrti u čistilištu. U tome ipak nismo sami. Okružuju nas drugi ljudi koji nam mogu pružiti potporu i pomoć.
Jedan od glavnih stupova nauka o oprostima jest vjera u „duhovnu riznicu Crkve“, koju prije svega čine zasluge Krista, ali i svih svetaca. Kako je govorio Joseph Ratzinger, „postoje ljudi koji iza sebe ostavljaju – moglo bi se reći – višak ljubavi, višak pretrpljene boli, višak vedrine i istine, koji pridobiva druge i postaje njihovom pokretačkom snagom“.
Crkva „sabire“ milosti, a mi iz njih možemo crpiti te pomagati sebi i drugima, uključujući i one koji se nalaze u čistilištu.
Kako zadobiti oprost za pokojne?
Od 1. do 8. studenoga Crkva osobito potiče vjernike na zadobivanje oprosta za duše u čistilištu. Svakoga dana tijekom toga razdoblja možemo zadobiti potpuni oprost za jednu preminulu osobu. To ne mora nužno biti osoba koju smo poznavali.
Za zadobivanje oprosta potrebno je ispuniti određene uvjete koje propisuje Crkva.
Prije svega potrebno je biti u stanju posvetne milosti, dakle bez ikakva teškog grijeha, te biti slobodan od privrženosti bilo kojemu grijehu, pa i lakomu. Ostali su uvjeti: primiti svetu pričest, izmoliti „Oče naš“, „Vjerovanje“ i neku molitvu na nakane Svetoga Oca, primjerice „Zdravo Marijo“, te pohoditi groblje.
Na svetkovinu Svih svetih i na Dušni dan umjesto pohoda groblju može se pohoditi crkva ili kapela. Sve te uvjete potrebno je ispuniti s nakanom, odnosno željom, da se zadobije oprost.
„Ti uvjeti nas same odvraćaju od grijeha i približavaju Gospodinu Bogu. Približavaju nas i Crkvi, među ostalim povezivanjem naše molitve s molitvom Svetoga Oca“, rekao je u razgovoru za portal KAI vlč. prof. Robert Woźniak.
„Pokojnima najviše pomažemo kada se sami približavamo Bogu“, ističe pak s. Anna Czajkowska iz Družbe sestara pomoćnica duša u čistilištu.
Potpuni i djelomični oprost
Za zadobivanje oprosta potreban je određeni duhovni napor. Jesmo li doista slobodni od privrženosti svakomu grijehu? To može prosuditi samo Bog. Ako jesmo, prema nauku Crkve možemo zadobiti milost potpunoga oprosta.
Za pokojnika za kojega prikažemo potpuni oprost to znači završetak čistilišta i ulazak u slavu Neba.
Postoje i djelomični oprosti, koje možemo zadobiti i kada ne uspijemo savršeno ispuniti sve uvjete potrebne za potpuni oprost. Premda duša za koju ga prikažemo tada ne ulazi odmah u Nebo, njezine se čistilišne muke ublažavaju.
Možemo, dakle, pomagati pokojnima da se približe Bogu i „skratiti“ njihov boravak u čistilištu čak i kada sami nismo potpuno slobodni od privrženosti zlu.