Valja ovdje istaknuti još jednu bitnu činjenicu, koju jugoslavenska hagiografija u Hrvatskoj sustavno prešućuje: prvi ratni zločini u Drugome svjetskom ratu – kada govorimo o području koje je od 1918. do 1941. obuhvaćala Kraljevina Jugoslavija – počinjeni su nad hrvatskim seljacima – civilima. Naime, 7. travnja 1941. u bjelovarskom je kraju došlo do pobune protiv Kraljevine Jugoslavije i terora koji se od 1918. sustavno provodio nad nesrpskim stanovništvom.

Pobuna je imala za cilj proglašenje hrvatske države. Pobunio se je 108. pješadijski puk, sastavljen od Hrvata toga kraja, pod vodstvom narednika Ivana Čveka, a pridružio im se je i 40. dopunski puk natporučnika Leopolda Supančića. Uz pomoć građana Bjelovara slomljen je otpor jugoslavenske vojske i žandarmerije, te je 8. travnja oko 18 h tadašnji gradonačelnik Bjelovara, a kasniji ministar narodne prosvjete NDH, Julije Makanec, s balkona gradske vijećnice proglasio „uskrsnuće Nezavisne Države Hrvatske“, što je okupljeno mnoštvo pozdravilo s velikim odobravanjem. Bilo je to dva dana prije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske u Zagrebu. Bjelovar je – kako je kasnije konstatirao jugoslavenski orijentirani Vlatko Maček – bio prvi grad na prostoru Kraljevine Jugoslavije u kojem su Hrvati odbili biti njezinim dijelom, preuzeli vlast i proglasili svoju državu.[1]

Međutim, s obzirom na to da Srbi – kako je to sasvim jasno precizirao Đilas – „ne bi primili nikakvu tuđu, pa ni hrvatsku državu – tamo gde to po svojoj snazi ne bi morali“, proglašenje hrvatske države u Bjelovaru – koje je bilo izraz volje tamošnjeg hrvatskog stanovništva, a ne možda diktat Rima ili Berlina – nije naišlo na odobravanje jugoslavenske vlasti i Srba toga kraja. Uslijedila je odmazda. Četiri pobunjena hrvatska vojnika ubijena su 8. travnja u zasjedi koju su pripravili srbočetnici u selu Hrgovljani pokraj Bjelovara. To je bio samo početak: uslijedio je krvavi pir. Srpski 2. konjanički puk Car Dušan Silni devetog je travnja smaknuo pet nedužnih hrvatskih seljaka u selu Peteranca kraj Virovitice, a nakon toga se uputio prema Bjelovaru s ciljem slamanje pobune. Na Veliki četvrtak, 10. travnja, 2. konjanički puk krećući se prema Bjelovaru u selu Donji Mosti kraj Bjelovara smaknuo je 11 nedužnih hrvatskih seljaka.[2] Jedina krivnja tih seljaka bila je ta što su bili Hrvati. Nakon toga uslijedili su brojni drugi zločini u bjelovarskome kraju. Sela u okolici Bjelovara – Gornje Zdjelice, Zrinski Topolovac, Rovišće, Pavlovac, Kapela i šuma Bedenik samo su dio toponimije smrti koju je sijala srpska vojska i četnici. Posebno okrutan bio je zločin u selu Kapela gdje su srpski vojnici 9. travnja seljanki Mandi Filipović, koja je bila u šestomu mjesecu trudnoće, rasporili trbuh te iz njega izvadili muško dijete, zbog čega su i ona i dijete umrli.[3] Do kraja travnja srpska vojska i četnici u bjelovarskome su kraju umorili 40 osoba, no istraživanja se nastavljaju stoga bi brojka mogla biti i veća.[4]

Srpski vojnici i četnici, ponegdje uz sudjelovanje srpskoga civilnog pučanstva, tako su samo u travnju 1941. poubijali preko 300 osoba hrvatske i muslimanske pripadnosti.[5] Pritom je ključno to, da su ti zločini počinjeni prije nego što je u NDH pala ijedna srpska žrtva![6] Međutim, ovi se zločini u hrvatskoj historiografiji sustavno prešućuju. Kad se održavaju komemoracije u sjećanje na ove žrtve, demokratski mediji o tome obično ne kažu ni riječi. Cilj prešućivanja je potpuno jasan: daljnje nametanje teze da su ustaše prvi počeli vršiti zločine i teror nad Srbima, i to bez ikakva povoda.

Tko sumnja u tu dogmu, automatski će dobiti etiketu „revizionista“. Tako, primjerice, dr. Ivo Goldstein i Slavko Goldstein pišu: „Tijekom posljednjih desetak godina revizionistička je historiografija u Hrvatskoj razvila tezu da su 1941. Srbi digli ustanak protiv hrvatske države i da su ustaške represalije bile izazvane tim ustankom. No, za takve tvrdnje nema dokaza, jer su događaji od travnja do početka kolovoza 1941. tekli upravo obrnutim slijedom. Dijelovi jugoslavenske kraljevske vojske u raspadu izvršili su u Bjelovaru od 9. do 13. travnja 1941. dvadesetak pojedinačnih ubojstava vojnika i građana hrvatske nacionalnosti, a na povlačenju iz Mostara ubili su 25 mještana Čapljine i okolice, četiri seljaka u selu Cim te spalili više desetaka kuća u selima Cim i Ilići pokraj Mostara. Međutim, to su zločini izoliranih dijelova poražene vojske, a sličnih u to vrijeme, pa ni 3,5 sljedeća mjeseca više nema, te se ne može govoriti o ustanku protiv hrvatske države. Prvi masovni zločin, sada, pak, četničkih pristaša nad Hrvatima, dogodio se u Lici 28. srpnja 1941. godine, kada je u Brotnji pokraj Srba ubijeno 37 Hrvata iz obitelji Ivezić“.[7] Goldsteini, dakle, priznaju da su prije zločina nad Srbima izvršeni zločini nad Hrvatima, no tezu da je bilo riječ o ustanku protiv hrvatske države odbacuju uz obrazloženje da se radilo o zločinima „izoliranih dijelova poražene vojske“ te da sličnih zločina „u to vrijeme, pa ni 3,5 sljedeća mjeseca više nema“.

To, međutim, nije točno. Kao što je već spomenuto ranije, u travanjskim zločinima sudjelovalo je djelomično i srpsko civilno stanovništvo, travanjski su zločini nad Hrvatima izvršeni u različitim dijelovima NDH,[8] a između travanjskih zločina i zločina nad obitelji Ivezić 28. srpnja izvršeni su brojni zločini nad hrvatskim stanovništvom. U Hrvatskom Blagaju kod Slunja, u noći između 5. i 6. svibnja, četnici su ubili 5 članova obitelji Jose Mravunca, među kojima je bilo i dvoje malodobne djece. U istočnoj je Hercegovini 24. lipnja izbio tzv. četnički Vidovdanski ustanak, koji je prema srpskim izvorima za posljedicu imao 123 poginula i 200 ranjenih hrvatskih vojnika. Dan kasnije, 25. lipnja, četnici su ubili 9 hrvatskih oružnika u postaji Lukavac kod Nevesinja, dok su 28. lipnja u Avatovcu u istočnoj Hercegovini poklali 47 Hrvata te zapalili sve kuće u tome mjestu.[9] Prema srpskome publicistu Radovanu Papiću, partizanskom prvoborcu rodom iz Bileće, taj je ustanak „bio usmjeren protiv NDH i njezinih institucija“.[10] Krvavi pir nastavlja se 30. lipnja kad četnici pod vodstvom popa Momčile Đujića ubijaju više od stotinu Hrvata u okolici Knina i Zadra, a istoga dana vrše pokolje Hrvata u Blažuju te u kotarima Derventa, Varcar, Vakuf i Zvornik. Istog dana na Sjetini na Jahorini, pod vodstvom Save Derikonje, zaklali su šezdesetpet civila. U Istočnoj Hercegovini buna protiv NDH nastavlja se 17. srpnja kad četnici vrše pokolje u kotaru Ljubinje, u selima Dječ, Orahovica, Fatnica, Bjelan, Sakotići i Plana. Istoga dana četnici vrše pokolje i u kotaru Trebinje, te u selima: Begovići, Gornji Turani, Donji Turani i Staro Slano. Pod Đujićevim vodstvom četnici 26. srpnja ponovno kolju Hrvate u okolici Knina te u Donjem Erveniku (trideset poklanih Hrvata), Golubićima, Ugarcima i Komitama. Istoga dana, u kotaru Bosansko Grahovo, četnici vrše pokolje u selima: Sarići, Špiranovići, Čuline i Kardumi te pod vodstvom Zlovođe kolju dvadeset jednoga Hrvata.[11]

U razdoblju između travanjskih zločina i 28. srpnja, a to je razdoblje u kome – prema Goldsteinima – nije bilo zločina nad Hrvatima, izvršen je i brutalni pokolj 350 hrvatskih katoličkih hodočasnika koji su se iz Kosova kod Knina – gdje su svetkovali blagdan sv. Ane – vlakom vraćali u Drvar. Četnici su presreli vlak, hodočasnike zarobili i svezali, te ih 27. srpnja pobili kod jame Golubnjače i bacili ih u jamu. S hodočasnicima je ubijen i drvarski župnik Waldemar Maksimilijan Nestor – prvi ubijeni svećenik u Drugome svjetskom ratu na području bivše Jugoslavije.[12] O ovom zločinu svjedoči i pripadnik partizanskog pokreta Stevo Babić: „Bilo je svanulo sunce (27. srpnja 1941.) koje je obasjavalo cijelu okolinu. Četa se već spremala za pokret prema žandarmeriskoj stanici Trubar. Kada je četa stigla u reon Žitkovca pojavio se putnički voz, jer pruga na tom mjestu nije bila prekidana. U vozu nije primijećena vojska pa su ustanici propustili voz prema Vagnju. Na željezničkoj stanici Vaganj, Damjan Željković sa grupom starijih ljudi i omladinaca pokupio je sve putnike iz voza. Među njima se nalazio ustaša Marko Špiranović, katolički svećenik Petar Maks i neki trgovci. Ova grupa je izvela iz voza strojovođu Lokšmita, čiji je sin tada bio član KPJ i nalazio se kod ustanika. Grupa Damjana Željkovića je na svoju ruku povela sve putnike ka Golubnjači i sve ih, bez ičijeg odobrenja postreljala“.[13] Istoga dana zvjerski je ubijen i drugi katolički svećenik, Juraj Gospodnetić, župnik u Bosanskom Grahovu, koga su četnici izmasakrirali, a zatim ispekli na ražnju.[14]

Dne 27. srpnja četnici u okviru opće pobune koja je zahvatila cijelu jugozapadnu Bosnu i jugoistočnu Liku, dižu pobunu i u Donjem Lapcu. U pobuni je masovno sudjelovalo srpsko pučanstvo. Organizirali su je četnici i komunisti, pa su na njezinu čelu, uz četnike, stajali i istaknuti partizanski dužnosnici Đoko Jovanić, Gojko Polovina, Stojan Matić i dr.[15] Istodobno se organizira i pobuna u Srbu. Vođe pobune su četnici Miloš Torbica, Pajica Omčikus i Stevo Rađenović koji na dan pobune u Srbu osnivaju oružanu četničku pukovniju („puk“ odnosno brigadu) s 1000 četnika. Pobunu u Srbu obavještajno i logistički pomogli su talijanski fašisti.[16] Na tim područjima zahvaćenima pobunom, a to su bila područja u kojima su kompaktnije živjeli Srbi, gotovo potpuno je istrijebljeno ili protjerano hrvatsko pučanstvo.[17]

Pobunu u Drvaru, Bosanskom Grahovu, Donjem Lapcu i Srbu 27. srpnja 1941. organizirali su pripadnici četnika Draže Mihailovića, u čijim su redovima u to vrijeme bili i vodeći srpski komunisti iz tog područja. Svrha pobune bila je stvaranje Velike Srbije prema spisu Homogena Srbija, čiji je autor četnički ideolog dr. Stevan Moljević, odvjetnik iz Banja Luke. Spis je datiran 30. lipnja 1941. u Nikšiću u Crnoj Gori. U tom se programatskom spisu – koji je korespondirao s ranije objavljenim velikosrpskim radovima Vuka Karadžića, Ilije Garašanina i Nikole Stojanovića – zagovara stvaranje etnički čiste Velike Srbije. Prema Moljeviću, Srbima je u današnje vrijeme prva i osnovna dužnost stvoriti i organizirati „homogenu Srbiju koja ima da obuhvati celo etničko područje na kome Srbi žive (…) Preseljenje i izmena žiteljstva, naročito Hrvata sa srpskog i Srba sa hrvatskog područja, jedini je put da se izvrši razgraničenje i stvore bolji odnosi između njih…“.[18] Moljević je smatrao da su srpske političke vlasti napravile ogromnu pogrješku što 1918. nisu odredile granice Srbije u okviru Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Tu pogrješku sada treba ispraviti objedinjavanjem svih teritorija naseljenih Srbima i dobivanjem izlaza na Jadransko more.[19] Velika Srbija bi tako, prema Moljeviću, na istoku i jugoistoku obuhvaćala Srbiju i Južnu Srbiju (Makedonija i Kosovo), kojima je trebalo priključiti bugarske gradove Vidin i Ćustendil; na jugu – Crnu Goru, Hercegovinu i sjevernu Albaniju; na zapadu – Bosnu, sjevernu Dalmaciju, srpske djelove Like, Korduna i Banije i dio Slavonije. Dalmatinska obala bi od Šibenika do Crne Gore pripala Srbiji.[20]

Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (1.)

Dogme i mitovi jugoslavenskih antifašista (2.)

Dogme i mitovu jugoslavenskih “antifašista” (3.)

Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (4.)

Dogme i mitovi jugosavenskih “antifašista” (5.)

Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (6.)

Bilješke

[1] Zdravko DIZDAR, „Bjelovarski ustanak od 7. do 10. travnja 1941.“, Časopis za suvremenu povijest, Hrvatski institut za povijest, 39./2007.,  br. 3., Zagreb,  2007., 596.

[2] Z. DIZDAR, „Bjelovarski ustanak od 7. do 10. travnja 1941.“, passsim. Usp. Damir BOROVČAK, Voliš li Hrvatsku?, vlastita naklada, Zagreb, 2007., 163. – 171. Usp. Ivan GABELICA, Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država, vlastita naklada, Zagreb, 2007., 302., 303., 306.

[3] I. GABELICA, Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država, 303.

[4] Isto.

[5] Isto, 311.

[6] Prva ubojstva Srba u NDH dogodila su se 28. travnja  1941. u selu Gudovac, nedaleko Bjelovara, gdje je ubijeno oko 200 Srba  (Željko KARAULA, „Slučaj Gudovac“ 28. travnja 1941., u: Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, knjiga 39, Zavod za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2007., 205.). Koliko su za ovaj zločin i slične zločine početkom rata – kad još nije bio do kraja uspostavljen upravno-politički i vojni aparat NDH – odgovorne vlasti NDH i postrojbe hrvatskih oružanih snaga, a koliko skupine tzv. „divljih ustaša“ – koje formalnopravno nisu pripadale Ustaškom pokretu – o tome bi se dalo raspravljati.

[7] Ivo GOLDSTEIN, Slavko GOLDSTEIN, „Srbi i Hrvati u narodnooslobodilačkoj borbi u Hrvatskoj“, Dijalog povjesničara – istoričara 7, Beograd 2002., 252. – 253.

[8] O mjestima u kojima su izvršeni zločini nad hrvatskim stanovništvom vidjeti u: Ivica KARAMATIĆ, „Četničko-komunistički zločini 1941. nad hrvatskim narodom i svećenstvom (I.)“, Politički zatvorenik, 19. /2009., br. 203., Zagreb, veljača 2009., 16. – 18. Usp. I. GABELICA, Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država, 302. – 312. Usp. T. JONJIĆ, Hrvatska vanjska politika 1939. – 1942., 642. – 644.

[9] I. KARAMATIĆ, „Četničko-komunistički zločini 1941. nad hrvatskim narodom i svećenstvom (II.)“, Politički zatvorenik, 19./2009., br. 204., Zagreb, ožujak 2009.,  29. Usp. I. GABELICA, Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država, 317. – 318.

[10] Radovan PAPIĆ, Hercegovina u revoluciji, Sarajevo, Oslobođenje, 1985., 79.

[11] I. KARAMATIĆ, „Četničko-komunistički zločini 1941. nad hrvatskim narodom i svećenstvom (II.)“, 29.

[12] Isto. Usp. Crna knjiga o grozovitostima komunističke vladavine u Hrvatskoj, prir. Juraj BATELJA, Zagreb, 1999. LIX. Usp. Tomo VUKŠIĆ, „Stradanje crkvenih osoba iz Bosne i Hercegovine za II. Svjetskog rata i u poraću (1). Prvi ubijeni svećenik bačen  u jamu Golubnjaču“, Podlistak, Glas Koncila, 44./2005., br. 28 (1620), Zagreb, 10. srpnja 2005., 26.

[13] Stevo BABIĆ, Drvar 1941. – 1945. – Sjećanje učesnika, II. sv., Drvar, 1972., 207. – 208.

[14] I. KARAMATIĆ, „Četničko-komunistički zločini 1941. nad hrvatskim narodom i svećenstvom (II.)“, 29.-30. Usp. Crna knjiga o grozovitostima komunističke vladavine u Hrvatskoj, LIX.

[15] I. GABELICA, Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država, 319.

[16] Goran JURIŠIĆ, „Milorad Pupovac i Zoran Milanović u Srbu obilježili četnički ustanak“, pristup ostvaren 4. kolovoza 2008.

[17] I. KARAMATIĆ, „Četničko-komunistički zločini 1941. nad hrvatskim narodom i svećenstvom (II.)“, 30.

[18] Proces Vojislavu Šešelju: Raskrinkavanje projekta Velika Srbija. Uredila i priredila: Sonja BISERKO, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2009., 129.

[19] Isto.

[20] Isto.

NAPOMENA: Podlistak je izvorno objavljen u časopisu “Politički zatvorenik” tijekom 2010. godine.