Svaki vikend Vigilare.info će objavljivati podlistak Davora Dijanovića Dogme i mitovi jugoslavenskih antifašista. U podlistku se, korištenjem relevantne literature, dekonstruiraju ključni mitovi jugoslavenske historiografije koji su i danas duboko prisutni u hrvatskome društvu. Rad je ranije objavljen u časopisu Politički zatvorenik.
Dogme i mitovi jugoslavenskih „antifašista“ (11.)
Važno je za spomenuti da je i sâm Tito dao nemali osobni doprinos u kreiranju crnih legendi o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. I inače sklon lažima i preuveličavanju činjenica,[1] u jednom je članku objavljenomu krajem ožujka 1944. u SAD-u, Velikoj Britaniji i Sovjetskom Savezu, tvrdio da je neprijatelj uz pomoć „zlikovačkih ustaša“ samo u tri mjeseca 1941. u Hrvatskoj, BiH i Vojvodini „uništio više od pola milijuna Srba“.[2]
Osamostaljenjem Hrvatske oboren je jasenovački mit što ga je propagirala velikosrpska (kvazi)historiografija i danas u Hrvatskoj postoji kakvo-takvo suglasje glede broja žrtava Jasenovca. Općeprihvaćeno je mišljenje da se broj žrtava kreće između 40.000 i 90.000 stradalnika, iako i dalje postoje oni koji povećavaju ili smanjuju te brojke.[3]
Slavko Goldstein tako dopušta da bi brojka mogla biti do najviše 100.000,[4] dok Zoran Kotnik, sin partizanskog obavještajca Josipa Kotnika, smatra da je broj žrtava znatno manji: „General Ivan Gošnjak, osobni prijatelj moga oca, bio je na čelu prve komisije za istraživanje Jasenovca. Po njegovim riječima, bilo je oko 7.000 žrtava ustaškog režima u logoru, no kasnije je drug Edvard Kardelj dodao još dvije nule, što odgovaraju današnjem Dodikovu broju od 700.000“.[5]
Povjesničar Mladen Ivezić broj žrtava smatra manjim od 5 000.[6] U britanskom filmu A Painful Reminder, koji je snimljen i montiran 1945., a potom dopunjen 1985., navodi se 20 000 žrtava Jasenovca.[7]
Zagrebački novinar, publicist i istraživač srpskog porijekla Igor Vukić (čijih je nekoliko članova obitelji završilo u Jasenovcu) smatra da je službeni broj žrtava Jasenovca „puno (…) manji od službenog popisa“ (službeni popis navodi 83 145 žrtava). „Tih ’80-tih godina u bivšoj Jugoslaviji bilo je nedopustivo proturiječiti službenim brojkama. Bez problema bi vas strpali na tri godine u mentalnu ustanovu, ako biste pokušali dokazati da je broj ubijenih znatno manji. Upravo to se dogodilo beogradskom novinaru Markoviću koji je zbog toga završio u mentalnoj instituciji. Jednostavno, proglasili bi vas ludim. Ne znam, možda i ja sad riskiram (smijeh). Ali, nadam se da ipak živimo u nekom ‘mekšem’ vremenu“ – kazao je Vukić u razgovoru za portal dnevno.hr.[8] U razgovoru pak za Večernji list Vukić je rekao: „Prema izjavama preživjelih, ono što se događalo u Jasenovcu u velikom je neskladu s popisom žrtava. Prve godine postojanja logora bilo je oko tisuću do 1300 zatočenika. A u popisu JUSP-a Jasenovac stoji da je 1941. ubijeno 10.700 ljudi. Već takve razlike moraju biti poticaj za daljnje istraživanje. (…) Godinu 1943. povjesničari nazivaju ‘mirnom’, bez masovnih ubojstava, a na službenom popisu JUSP-a Jasenovac je imao 3893 žrtve. Kakva je to ‘mirna godina’? Prema iskazima ljudi koji su tamo bili, te su godine strijeljana petorica zatočenika, i to po nalogu Zagreba (…).[9] U navedenim razgovorima Vukić je zapravo ukratko izložio rezultate svojih dugogodišnjih istraživanja problematike Jasenovca. Te je rezultate javnosti predočio u podlistku pod naslovom Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru koji je tijekom 2013. u 22 nastavka izišao u Glasu Koncila (isti je podlistak Jutarnji list bez razložna i suvisla objašnjenja odbio objaviti nakon što tekst nije pozitivno ocijenjen od strane Slavka Goldsteina, osobnoga savjetnika predsjednika Vlade RH Zorana Milanovića).
U inozemnim, međutim, publikacijama i medijima i dalje se navode brojke vrlo bliske onima koje su bile službena dogma u vrijeme Jugoslavije. Britanski autor i doživotni predsjednik engleskog PEN kluba Jasper Ridley tako navodi kao objektivnu brojku onu od 330.000,[10] izraelski novinar Brian Blondy govori o 700.000 žrtava ustaškog režima,[11] dok bivši kanadski veleposlanik u Jugoslaviji James Bissett navodi brojku od 300 – 700 tisuća.[12] To nam pak govori da velikosrpska žrtvoslovna mitologija još uvijek nije delegitimirana u zapadnim zemljama i da će Hrvatska još dugo godina ispaštati radi laži velikosrpskih ideologa s kojima se je u vrijeme Jugoslavije solidarizirala i većina komunista hrvatskog podrijetla. Valjalo bi istražiti i razloge zašto Tito nikada nije posjetio Jasenovac, i je li s tim u vezi tvrdnja Ljubice Štefan[13] i još nekih autora,[14] da je Jasenovac poslije rata bio i logor jugoslavenskoga totalitarnog sustava.
S obzirom na to da se masovna grobišta iz vremena Drugoga svjetskog rata – koja su komunisti i partizani punili što razoružanim hrvatskim vojnicima, što civilima – otkrivaju iz godine u godinu, oni ozbiljniji povjesničari (premda bili i projugoslavenske orijentacije), kao i neki sami sudionici partizanskog pokreta, posljednjih su godina počeli priznavati da je zločina doista bilo. Međutim, za te zločine i danas neki pronalaze svojevrsna opravdanja.[15]
Tako, primjerice, dr. Ivo Goldstein navodi da „osveta koja je kulminirala u svibnju 1945. nije bila bezrazložna. Ona je bila motivirana zločinom koji se počeo događati u travnju 1941.“.[16] No pitanje je – dodaje Goldstein – je li ta osveta odnosno kazna koju su dobili pojedinci i čitave skupine bila primjerena.[17]
Takvim se shvaćanjem, međutim, ne otvara prostor za relativizaciju samo komunističko-partizanskih, već i ustaških zločina. Naime, ako se komunističko-partizanski zločini krajem rata mogu pravdati „zločinom koji se počeo događati u travnju 1941.“, zar se onda – ako ćemo biti dosljedni – po istoj logici ustaški zločini prema Srbima ne mogu pravdati zločinima što su ih Srbi počinili nad hrvatskim stanovništvom, napose nakon proglašenja NDH? Jer, prve zločine na prostoru NDH – kako je u raspravi već naznačeno – počinili su upravo Srbi! A tomu svakako treba nadodati i činjenicu da ustaškim zločinima nad Srbima nisu prethodili samo zločini Srba nad Hrvatima nakon proglašenja NDH, nego i više od dva desetljeća terora što ga je u okviru Kraljevstva SHS/Kraljevine Jugoslavije nad Hrvatima provodio velikosrpski režim.[18] Za ilustraciju dovoljno je navesti da je prema Miroslavu Krleži samo do sredine 1928. u Jugoslaviji izvršeno 24 političkih smrtnih osuda, 600 političkih ubojstava, 30.000 političkih uhićenja, dok je 3000 ljudi emigriralo iz političkih razloga.[19]
U tom kontekstu dr. Jere Jareb navodi: „Iako se s moralnog i realnog političkog gledišta ne da braniti politiku Ustaškog pokreta prema srpskoj narodnoj manjini u NDH, ona je, s druge strane, psihološki razumljiva. Ustaški pokret bio je odgovor na srpske zulume i bespravnu vladavinu u Hrvatskoj. Smisao stvaranja Ustaškog pokreta i akcije dra Ante Pavelića bio je, da na silu treba odgovoriti silom. ‘Na ljutu ranu ljuta trava bila je Pavelićeva deviza’“.[20]
Slično razmišlja i francuski povjesničar Dominique Venner. „Hrvati su“ – ističe on u svojoj poznatoj knjizi Povijest terorizma – „znali što ih čeka sa srpskim autokratom, srpskom vojskom, policijom i sudstvom. Vođe su bili ili mrtvi ili uhićeni, a zatvori i logori spremni da ih prihvate – preostalo im je u tišini razmišljati o Pravu, Pravdi i o velikim načelima dragim demokracijama. Ako se nisu željeli podložiti, preostalo im je još samo nasilje“.[21]
[1] Čitav niz primjera vidi u: Pero SIMIĆ, Tito Fenomen stoljeća, 202. – 204.
[2] Isto, 203.
[3] Petar BAŠIĆ, Mario KEVO, „O problemu postojanja jasenovačkog logora nakon 1945.“, u: Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, knjiga 30, Zavod za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1997., 300.
[4] „U Jasenovcu obilježena 60. obljetnica proboja logoraša“, pristup ostvaren 30. ožujka 2010.
[5] Zoran KOTNIK, „Serija ‘Nepokoreni grad’ čista je partizanska laž o ulasku partizana u Zagrebu!“, Hrvatski list, br.292., Zadar, 29. travnja 2010, 38.
[6] Mladen IVEZIĆ, Jasenovac. Brojke, Vlastita naklada, Zagreb, 2003.
[7] T. JONJIĆ, „Britanski obavještajno-propagandni film iz 1945. o logorima u Europi: 20.000 jasenovačkih žrtava“, Politički zatvorenik, br. 257., god. XIII., Zagreb, ožujak/travanj 2014., 14. – 15.
[8] S. VUČKOVIĆ, „Jasenovac je mit. To znam jer su koji preci kao Srbi završili u tom logoru“, pristup ostvaren 12. rujna 2014.
[9] Petar GRUBIŠIĆ, „Broj žrtava u logoru Jasenovac manji od službenog popisa“, pristup ostvaren 12. rujna 2014.
[10] Jasper RIDLEY, Slobodni zidari, Prometej, Zagreb, 2001., 273.
[11] Brian BLONDY, „Croatian NGO plans monument to Nazi collaborator Ante Pavelic“, The Jerusalem Post, pristup ostvaren 30. ožujka 2010.
[12] James BISSETT, „Croatia should apologize for World War II genocide before joining the EU“, The Christian Science Monitor, 2. travnja 2010., pristup ostvaren 3. travnja 2010.
[13] Ljubica ŠTEFAN, „Poslijeratni Titov logor Jasenovac 1945. – 1947./48.“, u: Hrvatski žrtvoslov, Zbornik radova, knjiga 1., Zagreb, 1998., 209. – 214..
[14] Istu tezu zastupa, primjerice, i dr. Vladimir Horvat (Vladimir HORVAT, „Jasenovac je bio ustaški, partizanski i logor za informbiroovce“, Politički zatvorenik, 15. / 2006., br. 169., Zagreb, travanj 2006., 42. – 43.). Dr. Jurčević smatra da je Jasenovac bio aktivan do najmanje 1947. godine (Andrija TUNJIĆ, „Haško tužiteljstvo ne zanima istina“, Vijenac, 17./2009., br. 407., Zagreb, 8. listopada 2009., pristup ostvaren 3. travnja 2009.).
[15] Svakako najočitiji primjer opravdavanja zločina tvrdnja je Stjepana Mesića da je osveta nad ustašama „bila neminovna jer su počinili prestrašne zločine“. Dakako, kad bi netko rijetke i sporadične zločine koje je HV nakon Oluje počinila nad Srbima nazvao neminovnom posljedicom prestrašnih srpskih zločina u recimo Vukovaru ili Škabrnji, nema sumnje da bi takav od Mesića i njegovih istomišljenika bio prozvan fašistom i otpadom ljudskog roda.
[16] Ivo GOLDSTEIN, „Povijesne okolnosti Bleiburga i Križnoga puta“, u: Bleiburg i Križni put 1945.: zbornik radova sa znanstvenoga skupa, Zagreb, 12. travnja 2006., ur.: Juraj HRŽENJAK, Krešimir PIŠKULIĆ, Petar STRČIĆ, Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske – Multigraf marketing, Zagreb, 2007., 32.
[17] Isto.
[18] Opš. Rudolf HORVAT, Hrvatska na mučilištu, Kulturno-historijsko društvo „Hrvatski rodoljub“, Zagreb, 1942.; pretisak: Školska knjiga, Zagreb, 1992. Bosiljka JANJATOVIĆ, Politički teror u Hrvatskoj 1918. – 1935., Hrvatski institut za povijest – Dom i svijet, Zagreb, 2002.
[19] Miroslav KRLEŽA, „Glavnjača kao sistem“. Deset krvavih godina i drugi politički eseji. Sabrana djela Miroslava Krleže, sv. 14 – 15, Zora, Zagreb, 1957., 612. – 614..
[20] Jere JAREB, Pola stoljeća hrvatske politike. Povodom Mačekove autobiografije, 2. izd., Institut za suvremenu povijest, Zagreb, 1995., 90.
[21] Dominique VENNER, Povijest terorizma, Alfa, Zagreb, 2005., 87.
Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (1.)
Dogme i mitovi jugoslavenskih antifašista (2.)
Dogme i mitovu jugoslavenskih “antifašista” (3.)
Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (4.)
Dogme i mitovi jugosavenskih “antifašista” (5.)
Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (6.)
Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (7.)
Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (8.)
Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (9.)