Svaki vikend Vigilare.info će objavljivati podlistak Davora Dijanovića Dogme i mitovi jugoslavenskih antifašista. U podlistku se, korištenjem relevantne literature, dekonstruiraju ključni mitovi jugoslavenske historiografije koji su i danas duboko prisutni u hrvatskome društvu. Rad je ranije objavljen u časopisu Politički zatvorenik.

Dogme i mitovi jugoslavenskih „antifašista“ (11.)

Metode za likvidaciju protivnika pritom se nisu birale. Jedne partizanske novine 1942. tako daju naputak: „Trujte bunare iz kojih piju vodu, palite kuće gde stanuju, dižite u zrak njihove magazine. Svaki ubijeni neprijatelj, svaka kap krvi neprijatelja približava dan oslobođenja. Nemajte milosti prema tlačiteljima. Ubijajte gde god stignete“. Slično je intoniran i proglas Vrhovnog štaba NOV i POJ, od 8. rujna 1944.: „Udarajte nemilosrdno po neprijateljskim kolonama i uništavajte njihovu živu silu. Čim više fašističkih kostiju ostane u našoj zemlji više ćete se odužiti onim bezbrojnim žrtvama koje su pale od zločinačke ruke fašističkih osvajača“.

U motiviranju na činjenje zločina važnu je ulogu imalo uveličavanje broja ustaških zločina. To se posebno odnosi na logor Jasenovac. Uveličavanjem ustaških zločina htjelo se s jedne strane mobilizirati što veći broj ljudi u partizanski pokret, a s druge strane poticati mržnju koja će stvoriti ozračje zločina koji je kulminirao u svibnju 1945. No, jasenovački mit nije imao propagandnu i mobilizatorsku funkciju samo u vrijeme rata, nego se je i poslije rata maliciozno rabio na štetu Hrvata. Objektivno istraživanje Drugoga svjetskog rata nije bilo moguće, odnosno ono je bilo „više ili manje u službi povijesti komunističke partije“. Ideologizirana povijest tako je o Jasenovcu pisala: „Jugoslavenski grobovi mogu se danas naći i u Mathauzenu, Dahau, Buhenvaldu, Osvjencimu i drugim hitlerovskim mučilištima i fabrikama smrti. Ali vrhunac fašističkih zverstava u Jugoslaviji sigurno je predstavljao logor u Jasenovcu i Staroj Gradiški. Kao verne sluge svojih nemačkih i italijanskih gospodara, ustaški đželati usmrtili su u tom logoru u toku rata oko 800.000 Jugoslovena, među kojima veliki broj žena, dece i staraca“.

Izmišljeni broj od 800.000 ljudi ubijenih u Jasenovcu, međutim, nije bio najmanji. Neki velikosrpski ideolozi, kao npr. Radimir Bulatović, došli su i do brojke veće od milijuna. Bulatović je tako 1990. (ne slučajno baš tada!) zapisao: „Da je u Jasenovcu stradalo preko 1,110.929 ljudi, žena i djece, teško će ko moći oboriti“. Nevolja je Bulatovićeva u tome što u istom djelu zapravo priznaje da laže, tvrdeći da o Jasenovcu „naučne knjige nema“, jer se do sada o Jasenovcu pisalo uglavnom samo prema sjećanju logoraša. Bulatovićevo priznanje da o Jasenovcu ne postoji znanstvena knjiga, zapravo znači priznanje da se do 1990. – kad je Bulatovićeva knjiga izdana – temi Jasenovac pristupalo isključivo na neznanstven način, primarno određen političko-ideološkim ciljevima Partije i jugoslavenskoga režima. A koji su bili ciljevi Partije i jugoslavenskoga režima? To je prvenstveno bilo očuvanje Jugoslavije i obračun s njezinim protivnicima. Protivnike Jugoslavije Andrija Hebrang razvrstao je u dvije kategorije: „Imamo dvije vrste neprijatelja: prvi govore da je nekada u staroj Jugoslaviji bilo bolje nego što je sada. To su ostaci velikosrpskih hegemonista, koji smatraju da Hrvatska imade suviše slobode i da su Hrvati u ovoj zemlji stekli i izvojevali suviše velika prava. Drugi govore da bi Hrvatima bilo bolje da su sami. To su separatistički nastrojeni elementi, ostaci ustaštva, koji teže za odcjepljenjem Hrvatske od Jugoslavije. Protiv takvih elemenata, nazivali se Hrvatima ili Srbima, moramo biti vrlo budni i voditi nemilosrdnu borbu gdje god se pojave“. Dosljedno Hebrangovim riječima, svaki pokušaj odcjepljenja Hrvatske od Jugoslavije mogli su provoditi samo „ostaci ustaštva“ , odnosno oni koji su prema jugoslavenskim povjesničarima pobili 800.000 odnosno više od milijun ljudi.

Utoliko je jasenovački mit služio i kao instrument za onemogućavanje hrvatskoga osamostaljenja (koje bi nužno podrazumijevalo rehabilitaciju snaga koje su „ubile“ 800.000 ljudi) i političku kontrolu Hrvatske. Koji je bio cilj preuveličavanja broja žrtava, primijetio je još sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća povjesničar dr. Franjo Tuđman, i upitao se čemu bi trebalo služiti uveličavanje broja žrtava Jasenovca „osim da se Jasenovac učini najvećim logorom u fašističkoj Europi, a Hrvati najvećim zločincima u povijesti“. Anticipirajući pak događaje koji će uslijediti krajem osamdesetih odnosno početkom devedesetih godina, kad je započela masovna propaganda o jasenovačkom mitu, Tuđman se je upitao i to „nema li sustavno uveličavanje jasenovačkog mita svrhu stvaranja crne legende o povijesnoj krivnji čitavog hrvatskog naroda, koju tek valja ispaštati?!“.

Koliko je za hrvatsko osamostaljenje bilo važno delegitimiranje velikosrpskoga jasenovačkog mita, pokazuje i S. Dubajić kad, govoreći o Tuđmanu, piše: „Kada se radi o Jasenovcu, on je 600.000 smanjio na deseti deo, odnosno 60.000 pa je zbog toga postao i predsednik nove NDH“. Dakle, i sâm Dubajić vidi važnost jasenovačkoga mita u kontekstu osamostaljenja Hrvatske, i utoliko neizravno priznaje kako se je on koristio kao instrument za onemogućavanje hrvatskog osamostaljenja. A da je srpska politika itekako sklona lažima, potvrdio je, konačno, i „otac srpske nacije“, velikosrbin Dobrica Ćosić, u vrijeme Drugoga svjetskog rata pripadnik partizanskog pokreta: „Lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugog; lažemo iz samilosti, lažemo da nas ne bude strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bedu. Lažemo iz ljubavi i čovečnosti, lažemo zbog poštenja. Lažemo radi slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno. Za ovu laž pod okupacijom, i običan idiot ima više mašte od mnogih romansijera. Laž je nužda: biološka, psihološka, nacionalna, politička. Beograd u ovim danima (misli se na vrijeme Drugoga svjetskog rata, nap. D. D.) – to je apokalipsa laži“.

Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (1.)

Dogme i mitovi jugoslavenskih antifašista (2.)

Dogme i mitovu jugoslavenskih “antifašista” (3.)

Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (4.)

Dogme i mitovi jugosavenskih “antifašista” (5.)

Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (6.)