Kada se govori o zlatnom dobu arapske kulture, često se nerazmjerno uveličava doprinos muslimana u daljnjem razvoju svjetske znanosti, ali se u tom procesu zaboravlja da su važnu ulogu imali Židovi i kršćani. Primjerice, poznatu filozofsku školu u Baghdadu osnovao je Abu Bishr Matta ibn Yunus.

Abu Bishr Matta ibn Yunus bio je kršćanin koji je imao krucijalnu ulogu u otkrivanju Aristotelovih djela, upoznavanju svojih učenika s tim djelima (među njegovim učenicima bio je jedan od najvažnijih filozofa zlatnog doba arapske kulture Al-Farabi i utjecajni sirijski filozof Yahya ibn Adi) i prevođenju tih djela sa sirijskog na arapski jezik. Ipak, neki izvori kao Kitab al-Fihrist spominju da je prevodio s grčkog na sirijski pa na arapski jezik (tadašnji lingua franca islamskog svijeta).

Na Zapadu je ovaj filozof malo poznat, ali je orijentalistima poznata njegova rasprava s Perzijancem Abū Sa‘īd al-Ḥasanom al-Sīrāfījem o gramatici i logici. Usudio bih se reći da je ta rasprava više bila usmjerena prema samom problemu spoznaje i spoznajnom procesu. Riječ je o raspravi na razini Roger Scrutona i Terry Eagletona jer je Abu Matta predstavljao vodećeg logičara svoga vremena, a al-Sirafi gramatičara. Jedan od uočljivih problema u ovoj raspravi je da se al-Sirafi ruga Abu Mattinoj kršćanskoj vjeri, a to se može zahvaliti činjenici da je raspravu zabilježio al-Tawhidi (al-Sirafijev učenik).

No u kojem smjeru ide rasprava, tko je bio pobjednik? Za razliku od pitanja sreće o kojemu se često raspravlja ovih dana, u ovoj raspravi uočljiv je podijeljen stav o položaju grčke filozofije u njenom islamskom okruženju, o vezama između jezika i misli, samih jezičnih i kulturnih razlika, a napose o odnosu gramatike i logike. Treba uzeti u obzir da je gramatika predstavljala važno mjesto za samu kulturu tadašnjih muslimana, a logika je pripadala racionalnim znanostima i bila je nepoznata većini muslimanske populacije. Stoga je ova rasprava predstavljala spor između razuma i tradicije, novog znanja i onog koje je naslijeđeno.

U raspravi Al-Sirafi smatra da se grčka filozofija ne može poučavati u islamskoj kulturi, dok mu se logičar Abu Matta suprotstavlja tvrdnjom da je razum kod svih ljudi jednak, želeći mu pokazati da bez obzira na islam, kao religijski sustav, postoje apriorna pravila razmišljanja koja su zajednička svim ljudskim bićima. Ipak, Al-Sirafi u suočavanju s argumentima u središnjem dijelu rasprave pokazuje nemogućnost spekulativnog načina razmišljanja i nastavlja tvrditi da su te razlike nepremostive. Time je izgubio ovu raspravu.

Al-Sirafi je tvrdio da je jezik taj koji oblikuje mišljenje, Abu Matta pozivao se na grčku filozofiju smatrajući da prvo dolazi stvorena misao, a onda pomoćni izrazi (jezik je plašt koji odražava konture misli). U ovoj raspravi potvrđuje se da Al-Sirafiju nedostaje filozofske naobrazbe i mogućnosti da iznađe izvan granica lingvističko-vjerskog poimanja znanja.

Zahvaljujući Abu Mattinim stajalištima u ovoj raspravi kod jednog dijela islamskih intelektualaca kao Abu Nas al-Farabi (ujedno njegov učenik) potvrđeno je da je upravo logika ta koji postulira zakone koji upravljaju iskazima. Nikako zakone logike ne može postaviti jedna nacija, jer logika predstavlja zajedničke zakone koji se primjenjuju na sve nacije. U tom kontekstu potvrđuje se da prijevod grčke misli na arapski jezik ne bi bio dostojan povjerenja bez utjecaja kršćana koji su započeli prevoditi Aristotelova djela na arapski jezik.