Reakcije su počele čim je odjeknuo pucanj na Sveučilištu Utah Valley. Mnogi s ljevice okrutno su slavili smrt Charlieja Kirka, bez imalo obzira prema njegovoj supruzi i dvoje djece. Na desnici su ga, pak, mnogi odmah proglasili mučenikom slobode govora i građanskog dijaloga.
Iako je ta pohvala dobronamjerna, ona ide nedovoljno daleko. U suprotnosti s kulturom otkazivanja, Kirkova predanost otvorenoj raspravi o ključnim društvenim pitanjima bila je i hrabra i vrijedna divljenja. No, sjećati ga se prvenstveno kao zagovornika građanskog dijaloga znači počastiti alat, a zanemariti hram koji je gradio.
Charlie nije ubijen zato što je branio slobodnu razmjenu ideja. Ustrijeljen je zato što je bio hrabar kršćanski konzervativac, jedinstveno obdaren da artikulira stavove ukorijenjene u tisućljetnoj tradiciji. Pozivao je svoju publiku na vjeru u Isusa, na mudrost Svetog pisma i zapadne civilizacije, te na konzervativno uvjerenje da postoji objektivan moralni poredak kojemu se svi moramo pokoriti – tijelom i dušom.
Takva uvjerenja i dalje dijele milijuni konzervativaca diljem Amerike. Ipak, elita progresivnih institucija proglasila ih je bogohulnima. Autor teksta svjedoči kako su studenti i govornici u njegovoj organizaciji često bili izloženi prijetnjama i nasilju zbog pokušaja da na kampusima otvore prostor za konzervativne stavove. No, ono što ga je posebno pogodilo nakon Kirkova ubojstva bile su reakcije poznanika, pa i rodbine, na društvenim mrežama – od podrugljivih komentara do otvorenih slavlja.
Ako smatraju da su Charliejevi stavovi bili „mrziteljski“, „rasistički“ ili „fašistički“, tada isto misle i o svima koji dijele njegove vrijednosti. A među njima su i milijuni Amerikanaca koji odgajaju djecu u kršćanskoj i konzervativnoj tradiciji. Autor priznaje da nema ni dar ni platformu koju je imao Kirk, ali kada čuje kako neki tvrde da je „svijet bolji bez njega“, pita se ne znači li to i da bi bio bolji bez svih onih koji vjeruju isto.
Građanski dijalog, podsjeća autor, nikada ne smije biti cilj sam po sebi. Cilj je poslušnost Bogu i življenje u istini. „Sloboda govora i tržište ideja ne stvaraju mučenike. To čini vjera. Charlie je, kao i svi mučenici, umro zbog svoje vjere“, piše.
Za većinu vjernika to ne će značiti metke, već tiše oblike progona: uskraćene prilike, izgubljena prijateljstva ili poruke koje jasno daju do znanja da bi svijet bio „bolje mjesto bez njih“.
Kirkova smrt, zaključuje autor, ne bi nas smjela učiniti nesigurnima u istinu, nego trijeznima pred njezinom cijenom. „Blago progonjenima zbog pravednosti,“ citira Evanđelje, podsjećajući da istina traži hrabrost – i da ljubav zahtijeva da je glasno svjedočimo, bez obzira na cijenu.
