Srijeda, 17. travnja 2024.

Selak Raspudić nadjačala Benčićevu oko zambijskih posvojitelja

Jučer su u emisiji TNT dvoboj na N1 televiziji raspravljale saborske zastupnice Sandra Benčić (Možemo) i Marija Selak Raspudić (Most) o povratku zambijskih “posvojitelja“. Rasprava je pokazala da Benčićeva, jedna od ključnih političarki zeleno-lijeve aktivističke stranke Možemo, ne koristi argumente nego pretpostavlja kako bi se država trebala ponašati u slučaju Zambija. Video sučeljavanja možete pogledati ovdje.

Benčićeva smatra da desnica na zambijskim posvojiteljima „pokušava dobiti politički poene“, tvrdeći da je zeleno-lijevoj platformi nepoznato dobivanje političkih poena kao što sada čini desnica. Istina, stranka Možemo je na još perfidniji način dobivala glasove nezadovoljnih birača. Nije im bilo lako sjediti po pločnicima ulica i zahtijevati očuvanje oronulih građevina, ali su uspjeli u očuvanju oronulih građevina jer sada fasade same od sebe padaju na pločnike zagrebačkih ulica.

Osim očuvanja oronulih građevina, uočljiva je iz mainstream tiskovina da ljevičari sada traže ispriku zbog tekstova o zambijskim posvojiteljima. Očigledno ih vrijeđa što su građani koristeći logiku, ako ljevičari nisu čuli za metodu kojom se dolazi do ispravnog razmišljanja, zaključili kako bi se moglo umjesto posvojenja djece raditi o trgovini djecom.

Takav je zaključak ekstremnim ljevičarima neprimjeren. Sjetimo se kako su se komunistički diktatori – uzmimo za primjer Tita i Staljina – ponašali prema onima koji su koristili logiku, sposobnost zaključivanja. Da, historija lijeve revolucije pokazuje da se prema onima koji dovode u pitanje revoluciju treba ponašati kao i prema protivnicima.

To je uočila i filozofkinja Selak Raspudić, jer je rekla da bi se gradonačelnik Zagreba, Tomislav Tomašević, sada mogao sjetiti „da poznaje vijećnika Kraljevića. U aferi je bilo lako pustiti druga niz vodu, a bio mu je drugi na listi“. Historija lijeve borbe zna biti, kako sam ranije napisao, okrutna prema svojim borcima. Tomašević je kao vođa proletarijata shvatio sljedeće: Noah Kraljević, tj. lezbijka koja “tvrdi“ da je muškarac, mogla bi ga kompromitirati. Pa nije lud zauzeti se za vijećnicu koja je prilikom posvajanja prekršila zakone DR Kongo? Da, Dalija je zaboravila da transrodne osobe ne smiju posvajati djecu.

Možemovcima je za odmicanje javnosti od slučaja Zambija poslužila kao savršena prilika Mirela Čavajda, instruktorica joge koja je išla ubiti dijete u Sloveniju. Evo, prije nekoliko dana su joj dodijelili nagradu „Zagrepčanka godine“. Možda bi sljedeće godine Tomašević mogao ići u zatvor pa dodijeliti nagradu nekoj ubojici? Sigurno se i svaka ubojica u najtežem životnom trenutku izložila. Iz ovoga je očito da ne koristi samo desnica jeftine političke poene, ali barem pri tome ne promiču ubojice.

Izložila se i Selak Raspudić kada je Benčićevoj rekla sljedeće: „Jesu li ovdje poštivana prava djece iz Afrike? Imaju li ona svoje biološke roditelje? Jesu li iz okoline izuzeta po svim pravilima?“. Neustrašiva Sandra nije na to mogla dati odgovor, jer govoriti o činjenicama nije preporučljivo. Nije mogla pobjeći iz emisije nakon tih pitanja, kao što su saborski zastupnici stranke Možemo pobjegli iz Sabora kada je na red došla rasprava o zambijskim posvojiteljima.

Nije Benčićeva mogla odgovoriti i na vrlo kvalitetan komentar Selak Raspudić o onima „koji bi vraćali Milku Planinc i kojima ubijanje svećenika predstavlja dobra stara vremena…  To je sve na što se svodi politika Možemo i nažalost se ta ideološka fiksiranost vidi u Zagrebu, kada imate takav aktivistički entuzijazam, a nedostatak upravljačkog kapaciteta”.

Nedostatak upravljanja, kako sam ranije napisao o srednjoeuropskom Bejrutu, dovodi kod građana do opažanja da se ljevičari ponašaju podcjenjivački prema glasačima i zbog podrške jednog malog dijela populacije misle da govore u ime većine.

Također se moram osvrnuti na premise i zaključak Sandre Benčić o zloći. Nisam siguran zna li Benčićeva što pojam zloće uopće znači, jer je rekla za vrijeme rasprave da se „„na nečijoj tragediji i nesreći pokušavaju dobiti politički poeni. Na zloći se želi stvarati politička prednosti“.

Zloća, barem kako je tumači lijevi teoretičar Terry Eagleton, ima za cilj uništiti biće kao takvo, a ne samo njegove određene dijelove. Dakle, da je hrvatska desnica željela uništiti Daliju Pintarić, kao što ljevičari čine uz pomoć Alinskyjevih metoda protivnicima, ne bi prestala pisati o njoj i tražili bi zatvorsku kaznu. Ali do toga nije došlo, čak je i slobodna, pa onda slijedom premisa ne možemo zaključiti da se radi i o zloći u procesu preispitivanja procesa usvajanja.

Veći problem od političkog naricanja Sandre Benčić zasigurno je šutnja mainstream medija o afričkoj djeci – najvećim žrtvama ovog procesa. Očito mainstream medija više zanima prikazivanje zambijskih posvojitelja kao sekularnih mučenika za ideju progresa nego cjelovita istina.

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...