Srijeda, 01. veljače 2023.

Zašto su neki roditelji uspješniji u prenošenju svoje vjere (od drugih roditelja)?

Oni koji ozbiljnije shvaćaju religiju vjerojatnije će odgajati djecu sa takvim uvjerenjima i vrijednostima.

Zapadni svijet već dugo pokazuje znakove pada religioznosti, sa praznim crkvenim klupama i rastućim stopama nereligioznosti i ateizma. Dugi niz godina vjerovalo se da su Sjedinjene Američke Države iznimka od ovog općeg obrasca, pokazujući snažan religijski život unatoč modernizmu.

Ali istraživanja od ranih 2000-ih sugeriraju da je čak i u Sjedinjenim Američkim Državama evidentan pad religioznosti; primjerice udio nereligioznih Amerikanaca (obično poznatih kao „nones“) je ranih 90-ih iznosio oko pet posto, a narastao je na gotovo trideset posto u 2021.godine, i ne pokazuju znakove posustajanja. To se najbolje može objasniti procesom zamjene populacije; svaka generacija je manje religiozna od prethodne.

Apeliranje na mlade

Stoga s dobrim razlogom i roditelji i crkve osjećaju sve veći osjećaj hitnosti dok se pitaju što mogu učiniti kako bi svoju djecu zadržali u vjeri. Neki pozivaju na model religije koji nastoji biti moderniji i relevantniji, a time i privlačniji mlađim generacijama.

Drugi pozivaju na formiranje bliskih i namjernih zajednica u kojima su religijske vrijednosti jake i gdje su korozivni utjecaji svedeni na najmanju moguću mjeru, u pristupu koji je precizno označen kao „Benediktova opcija“. Drugi pak dižu ruke i osjećaju da mogu učiniti vrlo malo te prepuštaju stvar Bogu.

Sociološka istraživanja

Dolazeći iz drugog kuta, društveni znanstvenici su dugo bili zainteresirani za to koji čimbenici pridonose prijenosu religije između generacija, a istraživanja su nas naučila mnogim stvarima. U suvremenim Sjedinjenim Američkim Državama roditelji su najvažniji faktor prijenosa religije na djecu, igrajući jaču ulogu od institucija, vršnjaka ili drugih potencijalnih područja utjecaja.

Kada su roditelji religijski slični jedno drugome, te prakticiraju ono što propovijedaju i održavaju dobre odnose sa svojom djecom, vjerojatnije je da će prenijeti svoja uvjerenja. Religijska tradicija je isto tako važna jer djeca odgojena u skupinama s jakim osjećajem identiteta, kao što su zajednice poput Mormonske (Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana) ili Afroameričkih protestanta, vjerojatnije će ostati religiozni u odrasloj dobi.

Vrijednosti

Moja studija nedavno objavljena u časopisu „Sociology of Religion“ otkriva još jedan važan čimbenik u prijenosu religije, a to je religijski konzervativizam roditelja. Konkretno, koristeći Nacionalnu studiju o mladima i religiji (NSYR), analizirala sam vezu između  roditelja koji se religiozno identificiraju (konzervativno, umjereno, liberalno ili ništa od toga) dok su im djeca bila adolescenti i koliko su njihova djeca bila religiozna deset godina kasnije kao mladi muškarci i žene.

Svi su nalazi bili konzistentni jer djeca religioznih konzervativaca su religioznija od ostalih i po religioznosti su slična svojim roditeljima. To vrijedi čak i nakon što uzmemo u obzir druge čimbenike za koje znamo da su važni, kao što su religijska tradicija ili politička ideologija roditelja.

Točnije, svi brojevi prijavljeni i prikazani su prilagođeni religijskoj tradiciji roditelja, jesu li roditelji bili u braku, jesu li bili iste religije, njihov najviši stupanj obrazovanja i njihovu političku ideologiju, kao i dob djece, rasu i prebivalište, sve istraženo u vremenu kada su djeca bila adolescenti.

Učestalost pohađanja bogoslužja

Primjerice, djeca religioznih konzervativaca imaju devetnaest posto veće šanse da prisustvuju bogoslužju barem jednom tjedno. Ovo možda zvuči kao niski postotak, ali je veći od petnaest posto šanse koju vidimo kod ljudi iz umjerenih ili liberalnih obitelji. S druge strane, procjenjuje se da četrdeset tri posto djece religioznih konzervativaca izjavilo kako uopće ne pohađaju bogoslužje u odrasloj dobi, u usporedbi sa pedeset dva posto za sve ostale.

Uočava se nešto slično kod upita o važnosti religije. Predviđa se da će otprilike jedna četvrtina djece religioznih konzervativaca reći da je religija „iznimno važna“, dok petnaest posto kaže da uopće nije važna. Nasuprot tome, manje od petine mladih odraslih osoba kaže da je religija „iznimno važna“, dok ih dvadeset jedan posto smatra nevažnom za njihov život.

Dakle, djeca religioznih konzervativaca i sama su religioznija od svojih vršnjaka. Ali postoji još jedno pitanje koje treba razmotriti… Jesu li ova djeca sličnija svojim roditeljima? Drugim riječima, jesu li religiozno konzervativniji roditelji učinkovitiji u prenošenju svoje vjere na djecu?

Učinkoviti prijenos

Ilustracije radi, možemo pokušati odgovoriti na ovo tako da samo uzmemo najreligiozniju skupinu roditelja i vidimo kolika je vjerojatnost da će njihova djeca biti religiozna kao i oni. Ako pogledamo samo roditelje koji posjećuju bogoslužje jedanput tjedno ili više puta, vidimo da djeca religioznih konzervativaca imaju gotovo deset posto veću vjerojatnost da će isto tako imati visoku posjećenost, a manje je vjerojatno da će doći do nepohađanja bogoslužja, kao njihovi vršnjaci iz nekonzervativnih obitelji.

Kada se ispituje važnost religije kod djece onda vidimo da djeca religioznih konzervativaca imaju oko dvanaest posto veću vjerojatnost da se slažu kako najveću važnost predstavlja religija, a šest posto je manja vjerojatnost da će reći kako to uopće nije važno. Djeca religioznih konzervativaca imaju veću vjerojatnost da će imati religioznost svojih roditelja, a ako zalutaju, obično ne zalutaju tako daleko.

Ukratko, religiozni konzervativni roditelji su učinkovitiji u prenošenju vjere svojoj djeci. Ipak, ne bismo trebali precijeniti učinak. Djeca iz svih skupina su u prosjeku manje religiozna od svojih roditelja. Religiozni konzervativni roditelji i dalje se suočavaju s teškom borbom u prenošenju vjere.

Ali oni prolaze nešto bolje od svojih umjerenih ili liberalnih vršnjaka, čak i onih koji su i sami jednako vjerski opredijeljeni, pripadaju istoj vjerskoj tradiciji i slični su u drugim aspektima.

Snažan identitet

Što objašnjava ove rezultate? Možda bi najprije bilo od pomoći upitati se zbog čega se netko uopće identificira kao religiozni konzervativac. Ovdje vjerojatno nije riječ o samo jednoj stvari, koliko o skupu karakteristika koje imaju tendenciju da idu zajedno, a to su vjera u osobnog i angažiranog Boga, osjećaj napetosti sa širim društvom, moralni apsolutizam ili tradicionalna seksualnost… Samo da spomenem nekoliko karakteristika. A što religiozni konzervativni roditelji rade drugačije?

Moja studija otkriva jasan odgovor, a to je da su aktivniji u religioznoj socijalizaciji svoje djece. Točnije, u istraživanju su upitali adolescente koliko često njihove obitelji razgovaraju o „Bogu, Svetom pismu, molitvi, drugim vjerskim ili duhovnim stvarima zajedno”.

Ovaj jedan faktor objašnjava otprilike polovicu razlike u religijskim stavovima između djece konzervativaca u usporedbi sa svima ostalima, daleko više od bilo čega drugog što sam ispitala. Kako bi prenijeli religiju, roditelji je trebaju učiniti dijelom svakodnevnih obiteljskih interakcija.

Ovo možda zvuči očito, ali je u suprotnosti s instinktima mnogih roditelja u pogledu religijskog odgoja njihove djece. Christian Smith i njegovi kolege su pokazali da se u mnogim slučajevima roditelji brinu da će biti napadni ako svoju djecu budu podučavali religiji.

Visoki prioritet

Roditelji se žele pobrinuti da svojoj djeci daju prostor da sami istražuju religijska pitanja i ne žele učiniti ništa kako bi otuđili svoju djecu ili izazvali tinejdžerski bunt. To su opravdane zabrinutosti, a ako se djeca osjećaju da ih se „prisiljava na religiju“, onda ih to može odgurnuti dalje od religije.

Ali moja studija sugerira da, u prosjeku prepreka prenošenju vjere nije previše religiozne socijalizacije, nego premalo. Zauzeti odveć površan stav prema religioznim roditeljstvu ima svoju cijenu. Ako djeca ne dobiju jasnu i dosljednu poruku od svojih roditelja da je religija važna, onda će vjerojatno zaključiti da nije važna.

U prošlosti religija je možda bila dovoljno rasprostranjena da su roditelji mogli pretpostaviti da će djeca dobiti religijsku socijalizaciju od okolnog društva, od vršnjaka ili drugih odraslih u svojim životima, ili čak u školi. Ali 2022. godine, ako se kod kuće ne susretnu s religijom na ozbiljan način, onda se vjerojatno nigdje drugdje neće susresti.

Iako su izazovi prenošenja vjere i dalje veliki, religiozno konzervativni roditelji s tim izazovom se nose nešto bolje od drugih, a njihova je tajna jednostavna… Kada je u pitanju religiozno roditeljstvo, budite praktični.

Jesse Smith trenutačno piše doktorat iz sociologije na Državnom Sveučilištu Pennsylvania.

Izvor

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...