Svakih nekoliko godina kroz medije kruže studije o jednoj od najdirljivijih tema u svijetu nakon 1968. godine, a to je masovna institucionalizacija male djece i dojenčadi.
Nedavno objavljeni rezultati desetljeća dugog istraživanja predškolskog odgoja u Tennesseeju iznenadili su političare i novinare:
Podaci do šestog razreda iz evidencije državnog obrazovanja pokazali su da su djeca koja su bila raspoređena da pohađaju predškolu imala niže rezultate državnog testa od trećeg do šestog razreda od djece koja su bila doma, dok su najveći negativni učinci očitovani u šestom razredu.
Isto tako je utvrđen negativan učinak kod djece koja su pohađala predškolu u vezi broja disciplinskih prekršaja, pohađanja nastave i tako dalje.
Ne samo da su se kognitivni dobici predškole pokazali privremenima, nego su polaznici takvih školi bili ocjenjivane niže što je više vremena prošlo, uz to su se pojavili alarmantni društveno bihevioralni problemi. Kako jedan od autora studije iz Tennesseeja otvoreno kaže:
„Ovo je još uvijek samo kontrolno ispitivanje predškoli u cijeloj državi i znam da se ljudi uzrujavaju zbog ovoga i ne žele da to bude istina”.
No, ovo nije prva ili jedina studija koja ukazuje na takve zaključke. Tijekom proteklog desetljeća, rezultati istraživanja predškolskog odgoja u Quebecu i Nacionalnog instituta za dječje zdravlje i ljudski razvoj (NICHD) su isto tako pokazale negativne dugoročne rezultate.
Protiv prirode
Više od pedeset godina naši političari, tehnokratska klasa i mediji obećavaju svašta obiteljima. Pojedinci koji su doveli u pitanje institucionalizaciju male djece su bili izgurani iz medijskog prostora.
Unatoč desetljećima propagande, Gallupova anketa iz 2016. godine na više od tristo tisuća žena pokazala je izrazitu sklonost da budu kod kuće tijekom djetetovog ranog djetinjstva. Nevjerojatno je da se ta sklonost zadržala čak i kada su proširene obitelji nestale, a preseljenje žena na tržište ostavilo je većinu četvrti sablaznima tijekom dana. Ipak, majke ustraju u želji da budu sa svojom malom djecom.
Unatoč tim studijama i artikuliranim željama majki, pritisak na institucionalizaciju male djece postaje sve jači. Trenutni progresivni plan stavlja univerzalnu skrb za malu djecu visoko na svojoj listi prioriteta, a tu želju formiraju tehnokrati više klase koji žele zamijeniti majčinstvo uz pomoć svojih odvjetničkih ureda, dok one rade kao sobarice ili uređuju police u skladištu Amazona.
Neprilagođenost
Izvan medijskog i tehnokratskog ludila ostaju pitanja o posljedicama institucionalne skrbi. Kao bivša dadilja, radnica u socijalnoj službi i odgojiteljica, primijetila sam da čak i najkvalitetnija skrb može izazvati trajne traumatske reakcije.
Bila sam osoba koju su često slali da umirim djecu zbog separacijske tjeskobe, i vjerujem da je ono što se slavi kao prilagodba („vidiš da su zapravo dobro!”) češće bio znak da je dijete naučilo uzaludnost plača. Najzabavnija predškolska ustanova sa prostorijom punom prijatelja i gotovo svakom zadovoljenom potrebom nije mogla izbrisati čežnju za domom i majkom.
U zabrinjavajućim situacijama, dijete bi se borilo da odvoji uloge odgajatelja/ice od obiteljskih skrbnika. Odvajanje od osoblja s kojim su provodili većinu vremena postalo je traumatično kao i odvajanje od roditelja. Stresni prijelazi i zbunjenost utječu na djetetovo zdravlje. Uostalom, ponovljene studije su pokazale da je razina hormona stresa kortizola ostala povišena kod djece koji su prošli institucionalnu skrb u usporedbi s djecom koja su odrasla u kućnom okruženju.
Ugrožavanje djece
Pa zašto to nastavljamo činiti? Institucionaliziranje djece sve mlađe dobi, kroz dulje vrijeme u danu, ukorijenjeno je u željama odraslih i biznisa. Iz tih želja proizlazi oblik široko rasprostranjenog razmišljanja, koje su reinterpretirale razumijevanje razvoja djeteta na načine koji zadovoljavaju odrasle, kao što su različite pedagoške teorije. Najčešće te teorije i teze počivaju na inzistiranju da su djeca „otporna”.
Ali djeca nisu prazne ploče i „otporna“, jer to je riječ koja olakšava odraslima slanje djece na institucionalnu skrb i koja se može koristiti za sve vrste grijeha. Djeca imaju pravo na dobar odgoj, ona nisu tapiserija sa prošlošću i budućnošću. Roditelji nisu samo pravni sudionici ugovora, već biološki korijeni i grane u dječjem stablu, upravo oni pomažu da djetetov um i srce prožimaju osjećaj smisla i doma. Oni su upravitelji interesa svoje djece. Imaju osobnu vezu s djetetom koja se ne može zamijeniti plaćenim birokratom.
Rano institucionalizirana skrb razdvaja obitelji koje su postale ranjive zbog ekonomskih nedaća da bi se dodatno opteretile tehnokratskim intervencijama. Problemi s kojima se susreću ove obitelji potisnuti su u drugi plan u korist narativa o višoj srednjoj klasi. U ovim scenarijima, majčina sreća je očito suprotstavljena djetetu. Zajednice u kojima su majka i dijete podržani, a ne izolirani, nemaju mjesto u raspravama tehnokrata.
Institucije nose poruku dublju od svoga sadržaja, poruku ugrađenu u samu ideju institucije. To je ono što je Marshall McLuhan primijetio o modernim medijima („medij je poruka”). Institucionalizacija djece vodi prema ideji formiranoj u prirodi koja je snažna kao i najsvetiji odgojitelj:
„Ovdje ništa ne pripada tebi. Ovo mjesto nećete ponijeti kući sa sobom noću, ili kada odrastete, ili za praznike. Stranci dolaze i odlaze. Koliko god dobar odgajatelj/ica djece volio/la svoj posao, njegov/njezin je glavni zadatak brinuti se o neposrednoj sigurnosti velikog broja djece. Ono što je najvažnije je da naučite slijediti pravila i da prihvatiti ogroman pad pojedinačne pažnje”.
Formiranje identiteta
Dob od tri do četiri godine je za djecu razdoblje formiranja pripadnosti. Malo dijete je polako otkrio/la da je zasebno ja (sebstvo). „JA” je došao kraju i dijete se počinje postavljati u širi kontekst. Ova priča o sudjelovanju u grupi će, ako se radi s poštovanjem, pružiti djetetu osjećaj sigurnosti kao temelj za trajno povjerenje prema odraslima.
Uz to neka djeca počinju stvarati osjećaj za druge i dobro je proširiti odnose s drugim ljudima izvan kuće. Ali prava lekcija koju upijaju u ovoj dobi je tko su oni i što svijet oko njih znači za njih. Djeca žele znati tko su mama i tata i njihovi djed i baka, odakle dolaze i kako se uklapaju u obitelj.
Uzeti dijete koje počinje stvarati osjećaj za kontekst, za svoju okolinu i osobne odnose te ga smjestiti u mješovite i birokratske odnose je zapravo čin dezorijentacije koji uništava temeljni osjećaj sebstva.
Kada političari, novinari ili administratori odbiju priznati inherentne opasnosti prekomjerne institucionalizacije iz vlastitih sebičnih razloga, djeca gube priliku da dobiju kompenzirajuću potporu koja im pomaže pronaći ravnotežu prema identitetu koji ih podržava.
Neljudsko postupanje
Umjesto toga, djeca se nađu u zamjenjivoj jedinici zajedno s dvadeset pet druge djece. Ako pronađu aktivnost koja im se sviđa, ne mogu je uzeti sa sobom doma. Oni postaju stalni prolazni korisnici u bezličnoj tehnokraciji. Vlasti dolaze i odlaze, a njihova glavna briga je (jer tako mora biti) red.
Dijete se približava predmetima i odraslima koje vole. Doista, ususret tradicionalnom znanju, ponegdje je trenutno zabranjeno grliti dijete kojemu je samo godinu dvije ranije bilo dopušteno da dobije umirujuće tapšanje po leđima. Ali budući da nema osobnog prijateljstva, ne može biti ni osobne udobnosti. Tehnokracija ne može riskirati da se dogodi zagrljaj.
Postoje pravi trenuci za institucionalnu skrb. Nekoliko sati predškolskog odgoja nekoliko puta tjedno nije ekvivalentno institucionalizaciji od deset sati dnevno koja neka dojenčad doživi već sa šest tjedana.
Neke su obitelji nefunkcionalne i opasne. Ponekad je neizbježna cjelodnevna institucionalna briga o djeci, osobito za samohrane roditelje. Ovo može biti istinito, ali ne bi smjeli smetnuti s uma da se prepoznalo kako čak i najbolja institucionalizacija nosi određenu rizičnost, koja može potkopati zdrav razvoj djeteta ako nije uravnotežen. Ako prepoznamo to onda možemo poduzeti korake kako bismo osigurali da djeca ne bi potkopavala tjeskobu.
Život se smije našim pokušajima da eliminiramo rizik. Materijalni luksuz modernosti može nas potaknuti na stvaranje vlastitog mikrosvijeta savršenosti, dok zapravo stvaramo bol i stres. Ali djetetova potreba za jednostavnim zagrljajima ljudi koje poznaju od djetinjstva je trajna potreba.
Znak da sve veća institucionalizacija od ranog djetinjstva dovodi do negativnih ishoda prilika je za nas da preispitamo svoj odnos s djecom i nama samima. Pozivam vas sve da stvaramo i podržavamo situacije koje omogućuju zajednički napredak i potiču nas prema zagrljaju.
Tara Thieke brine o djeci preko dvadeset godina, a više o njoj možete pronaći na njenom Twitter računu @TaraAnnThieke.