Svaki vikend Vigilare.info će objavljivati podlistak Davora Dijanovića Dogme i mitovi jugoslavenskih antifašista. U podlistku se, korištenjem relevantne literature, dekonstruiraju ključni mitovi jugoslavenske historiografije koji su i danas duboko prisutni u hrvatskome društvu. Rad je ranije objavljen u časopisu Politički zatvorenik.

Dogme i mitovi jugoslavenskih „antifašista“ (14.)

Jedna od najomiljenijih dogmi koju jugofili i titoisti hrvatskoga podrijetla navode u prilog Jugoslavije i Josipa Broza Tita, ona je da je Tito Ustavom iz 1974. „Hrvatskoj omogućio osamostaljenje, slobodu i neovisnost“. Dakako, riječ je o još jednoj neistini. U protivnom bi nam oni koji propovijedaju tu dogmu trebali dati odgovor na pitanje kako se je od SSSR-a osamostalila, primjerice, Litva koja nije imala prava kakva je po Ustavu iz 1974. imala Hrvatska.

Uostalom, sam je predsjednik Arbitražne komisije Robert Badinter u razgovoru za jedne dnevne novine 2003. pobio takve konfabulatore: „U prvome redu oslanjali smo se na temeljne principe međunarodnog prava, što smo jedino i mogli u situaciji u kojoj je bilo očito da je država Jugoslavija, koja je dotad postojala, bila u stanju raspada. S druge strane, vrlo važan element je bio i hrvatski Ustav… Taj je dokument bio napravljen na način da je zadovoljavao temeljne principe poštivanja vladavine prava i zaštite ljudskih prava. Što se tiče jugoslavenskog ustava iz 1974., njega nismo toliko uzimali u obzir, jer se radilo o ustavu zemlje koja se u tom trenutku nalazila u stanju disolucije“.[1] Tomu valja dodati i činjenicu da – na žalost njegovih apologeta koji mu kade zbog Ustava iz 1974. Tito zapravo nikada nije ni potpisao taj dokument.[2]

Od tvrdnje da je Ustav iz 1974. Hrvatskoj omogućio osamostaljenje smiješnija je jedino tvrdnja da je ZAVNOH „izvorište hrvatske državnosti“. Pritom se ne daje objašnjenje kako je moguće ZAVNOH smatrati „izvorištem hrvatske državnosti”, kad je isti taj ZAVNOH na trećem zasjedanju u Topuskom (8. – 9. svibnja 1944.) donio odluku o pristupanju Hrvatske komunističkoj Jugoslaviji – protuhrvatskoj tvorevini (a da je riječ o protuhrvatskoj tvorevini ne svjedoči samo Bleiburg, nego i kasniji teror u doba Jugoslavije, egzekucije onih koji su se borili za samostalnu Hrvatsku, gušenje svake ideje koja je mirisala na hrvatstvo, te krvavo finale u Vukovaru kojim su marširali pripadnici Jugoslavenske narodne armije (JNA)). Kako je moguće nešto što je bez ikakve dvojbe protuhrvatsko smatrati temeljom hrvatske državnosti? Tvrdnja da je ZAVNOH – čijom je odlukom Hrvatska ušla u protuhrvatsku Jugoslaviju – izvorište hrvatske državnosti, dokaziva je jednako kao što je dokazivo postojanje vodene vatre ili drvene peći.

Od Titovih apologeta još se može čuti i tvrdnja da je on „institucionalno onemogućio srpsku dominaciju u SFRJ“.[3] Riječ je, naravno, o još jednoj netočnoj tvrdnji. Dr. Zdravko Tomac, osoba koja je zbog svoga položaja u vrijeme Jugoslavije svakako meritorna govoriti o toj problematici, svjedoči upravo suprotno: „Ustavnopravno Hrvatska je odlukama ZAVNOH-a konstituirana kao država ne samo hrvatskog naroda nego i država srpskog naroda. U praksi je ta formulacija o ravnopravnosti hrvatskog i srpskog naroda, kao dva konstitutivna naroda Republike Hrvatske, ostvarivana na štetu hrvatskog većinskog naroda, ne samo zbog dominacije Srba u federalnim organima, vojsci, policiji, diplomaciji i Partiji u Jugoslaviji, nego i zbog njihove dominacije u Hrvatskoj.[4] (…) Srbi u Hrvatskoj bili su za dva i pol puta više zastupljeni u Savezu komunista od Hrvata (24,7 posto Srba od ukupnog broja Srba bilo je u SK, prema 9,8 posto Hrvata), a Jugoslaveni još i više (28,3 posto od ukupnog broja Jugoslavena bili su članovi SKH[5])“.

Identičan zaključak daje i srbijanska povjesničarka i političarka Latinka Perović, koja na pitanje novinara Andrije Tunjića „Jeste li bili svjesni da su Srbi u Hrvatskoj bili privilegirani“ daje ovaj odgovor: „Bilo smo svjesni. Bili su privilegirani u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini zbog učešća u ratu. Zbog toga su Srbi činili najveći dio policijskih i vojnih struktura, na koje je i Tito stavljao žarište. Vojska je bila važan instrument funkcioniranja Jugoslavije, što je Zapad podržavao. Između mira, stabilnosti i nekih liberalnih ideja prednost je dana miru i stabilnosti“.[6]

Kako su se ravnopravnost te bratstvo i jedinstvo provodili u praksi, svjedoči nam 1952. bivši partizanski potpukovnik i komesar Titove prateće brigade, Adil Zulfikarpašić: „Danas se komunizam u Hrvatskoj pojavljuje, uglavnom, kao srpska stvar – i taj se komunizam održava pomoću vojske, milicije i UDB-e, u kojima su odlučni faktori u većini Srbi. Komandant Armije u Zagrebu je Srbin general-lajtanant Milan Kuprešanin, načelnik štaba general-lajtanant Mile Kalibarda. Komandant KOS-a general Drakulić Veljko (KOS – kontraobavještajna služba), komandant KNOJ-a general Brajović Petar i komandant milicije general Kovačević Stevo. 78 posto milicionera u ‘Narodnoj Republici Hrvatskoj’, a 82 posto u ‘Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini’ su Srbi. 75 posto ‘sekretara’ općinskih komiteta KP u Slavoniji su Srbi (isključivo seljaci), 90 posto sekretara kotarskih komiteta u Bosni i Hercegovini su Srbi. Predsjednik vlade u BH Djuro Pucar, generalni sekretar vlade Mastalović Novak (pravoslavni pop iz Gacka), šef UDB-e i ministar unutrašnjih poslova, komandant Armije Apostolski Mihajlo, komandant milicije Kosorić Obren, komandant KNOJ-a Zekić Miloš, predsjednik ‘skupštine’ Vlado Šegrt, javni tužioc Boro Popović, predsjednik Vrhovnog Suda ‘Narodne Republike BH’ Božo Cikota, politički ‘sekretar’ CK KP BH je Djuro Pucar, organizacijski sekretar Mijatović Cvijetin, rektor sarajevskog univerziteta Savo Butozan i tako redom svi Srbi. Od članova CK KP BH 61 su Srbi, 13 muslimani i katolici od kojih se je samo jedan, Rudi Kolak, opredijelio kao Hrvat. U sve četiri oblasti na koje je podijeljena Bosna i Hercegovina kao šefovi UDB-e i sekretari partija sjede isključivo Srbi; sekretar partije za Hercegovinu je Papić Radovan, a šef UDB-e je Kovačević Brana, Sekretar partije za Krajinu je Stojnić Velja, a šef UDB-e je Bajić Slobodan, za centralnu Bosnu Grk Dušan i Djurašković Djuras, za istočnu Bosnu Novaković Gjuro i Predja Savo. Sekretari gradskih komiteta komunističke partije u Sarajevu Rato Dugonjić, u Banjoj Luci Voja Ilić, u Tuzli Gavrić Mitar, u Mostaru Gagović Sveto, kao i u Travniku, Jajcu, Foči, Rogatici, Bijeljini, Brčkom, Zenici, Prijedoru, Bihaću, i t. d. su isključivo Srbi, većinom seljački sinovi. Takodjer u Karlovcu, Gospiću, Glini, Osijeku, Slavonskom Brodu, Mitrovici, Rumi, Zemunu, pa čak i Dubrovniku i Rijeci sekretari kotarskih i gradskih komiteta su Srbi. Od 14 divizija u ‘Narodnoj Republici Hrvatskoj’ i ‘Narodnoj Republici BH’ 13 imaju komandante, a 12 komesare Srbe“.[7] Kao što je iz navedenoga razvidno, Srbi ne samo da su dominirali u SFRJ, nego su dominirali i u SRH: bitne, naime, razlike između monarhističke i komunističke Jugoslavije u tom pogledu doista nije bilo.

U krivotvorenju povijesnih činjenica neki zastupnici jugoslavenskih dogmi idu toliko daleko, da tvrde da se protivnicima hrvatske samostalnosti za vrijeme Jugoslavije mogu nazivati samo oni jugoslavenski komunisti koji su zastupali „velikosrpske i unitarističke tendencije“.[8] Time se hoće dokazati nedokaziva tvrdnja da su protivnici hrvatske samostalnosti bili samo Srbi, dok su s druge strane postojali tzv. hrvatski komunisti koji su bili za samostalnu Hrvatsku. Kao svojevrsna paradigma hrvatskih komunista, koji su bili za samostalnu Hrvatsku, obično se navodi Andrija Hebrang.[9] No, i ovdje je riječ o još jednome mitu nastanku kojega je doprinijela činjenica da je Hebrang bio likvidiran od jugokomunističkog režima.[10]

U jednome pismu Kardelju, Hebrang je razloge promjene Titova odnosa prema njemu tražio u Titovoj taštini: pretpostavio je da je Tita pogodilo to što su neke depeše iz Moskve bile naslovljene „Za Tita i Hebranga“. Pored toga, Hebrang je kritizirao Tita da sastanke Politbiroa ne zakazuje redovito, te da od svršetka rata nije sazvao nijednu sjednicu CK.[11] Prema Đilasu, Hebrang je želio veću autonomiju Hrvatske unutar Jugoslavije: „Hebrang je nastojao na posebnom, autonomnijem položaju Hrvatske – dakako i kao formi svoje lične afirmacije i lične vlasti. Ali to bi povuklo slične zahteve i u drugim jugoslavenskim republikama, pa samim tim i slabljenje federacije kakvu su iskovale revolucionarne snage, a samim tim i slabljenje Titove centralne, dominirajuće uloge. Tito je već bio zadobio tu ulogu – nad celom Jugoslavijom, i prepuštanje slične uloge Hebrangu nad Hrvatskom neminovno bi potkopalo i njegovu ideju ‘bratstva i jedinstva’ i njegov prestiž“.[12] Ako je za vjerovati Đilasu, koji je i sam imao ulogu u određivanju granica, Hebrang se je zalagao – svakako neuspješno – i za teritorijalno veću SRH unutar Jugoslavije: „Hebrang je istutnjavao svoju nasrtljivost i nepomirljivost: Zna se granica Hrvatske – do Zemuna! Savom do ušća u Dunav!…“.[13] Hebrang je, dakle, vjerojatno bio zagovornik veće autonomije Hrvatske unutar Jugoslavije, a čak ni to nije odgovaralo velikosrpskim krugovima.

Bilješke

[1] Prema: Žarko DOMLJAN, „Rađanje hrvatske države“, Vijenac, 18./2010., br. 414, Zagreb, 14. siječnja 2010., pristup ostvaren 15. siječnja 2010.

[2] Vidi intervju s Brankom Mamulom, nekadašnjim načelnikom Generalštaba JNA, pristup ostvaren 7. travnja 2010). Isto tvrdi i srbijanska povjesničarka i političarka Latinka Perović, vidi: ANDRIJA TUNJIĆ, „Latinka Perović, srpska povjesničarka i političarka. Srbija ne zna želi li prošlost ili budućnost“, Vijenac, 19. / 2011., br. 462., 17. studenoga 2011., 4. – 6.

[3] Davor BUTKOVIĆ, „Komunistički diktator i uspješni državnik“, pristup ostvaren 5. svibnja 2010. Isti novinar – poznatiji kao autor najpoznatijeg intervjua u povijesti hrvatskog novinarstva – tvrdi da je „SFRJ, svoj represiji usprkos, bila neusporedivo slobodnija od Češke, Poljske ili Rusije“. Pripisivati nekomu u zasluge to što je bio na čelu represivnog sustava, ali je, eto, ta represija bila manja od represije nekoga drugog sustava, poprilično je tragikomičan argument. Po istoj bi, naime, logici mogli pohvaliti i osobu koja je, primjerice, izmasakrirala petero ljudi. Jer, netko drugi izmasakrirao je njih petnaest! No i tvrdnja da je SFRJ bila slobodnija od ostalih komunističkih zemalja u Europi stoji na vrlo klimavim nogama. Jugoslavija je, naime, prema izvješću uglednoga Amnesty Internationala sredinom osamdesetih godina imala razmjerno broju stanovnika najveći broj političkih zatvorenika u čitavoj komunističkoj Europi. Nije poznato kako jugofili i titoisti objašnjavaju taj podatak.

[4] Zdravko TOMAC, Predsjednik – protiv krivotvorina i zaborava, Slovo M d.o.o., Zagreb, 2004., 46.

[5] Isto, 47.

[6] Andrija TUNJIĆ „Srbija ne zna želi li prošlost ili budućnost“, 4. – 6.

[7] [Adil ZULFIKARPAŠIĆ] Aziz ČENGIĆ, „Za volju istine“, Hrvatski glas (Winnipeg, Kanada), g. 24., br. 45. od 3. XI. 1952. Prema: Jere JAREB, Pola stoljeća hrvatske politike. Povodom Mačekove autobiografije, 2. izd., Institut za suvremenu povijest, Zagreb, 1995., 128. – 129.

[8] Ante MILETIĆ, „O temeljima hrvatske neovisnosti“, Vijenac, 18./2010., br. 423, Zagreb, 20. svibnja 2010., pristup ostvaren 21. svibnja 2010.

[9] Neki autori u tu skupinu ubrajaju i V. Nazora, koji je – tvrde oni – bio izraziti hrvatski nacionalist. No, isti ti autori spremni su bez ustezanja tvrditi da je komunističko-partizanski pokret imao izrazito rodoljubnu crtu, štoviše, da je u njemu bilo i hrvatskih velikonacionalista, stoga tu i slične tvrdnje – ako ih se već ne proglasi fantazmagorijama – treba uzeti s krajnje velikim oprezom (Petar STRČIĆ, „Hrvatsko nacionalno pitanje u KPH/SKH i u hrvatskih ‘komunista’“, u: Hrvatska politika u XX. stoljeću, 251. – 268.).

[10] Iako je riječ o osobama koje se iz više razloga teško mogu uspoređivati, spomenimo uzgred da je donekle usporediv mit – upravo iz činjenice što ga je likvidirao režim prve jugoslavenske države – napravljen i od Stjepana Radića. Neprijeporna je, naime, činjenica da je Radić bio borac za hrvatske interese, no jednako tako neprijepornom ostaje i činjenica da je rješenje hrvatskog pitanja uvijek vidio u okviru Jugoslavije, čiji opstanak nije dovodio u pitanje čak ni nakon atentata u beogradskoj Skupštini. No, činjenica da Radić nikada nije Jugoslaviju dovodio u pitanje nije sprječavala srpskoga novinara Velimira Ristovića da ga u jednome članku nazove „najvećim čudovištem i dvadesetog veka i grčke mitologije“, postavljajući pritom pitanje je li dopustivo da takva nakaza ponizuje „idealnu i herojsku istoriju Srbije, nesumnjivo, jednu od najveličanstvenijih povesnica svih vremena i svih naroda“ (Hrvatskim mučenicima, II. izd., prir. Predrag RAOS, Azur journal, Zagreb, 1991., 115.- 116.). Ako imamo na umu činjenicu da je miroljubivi, popustljivi te projugoslavenski orijentirani Radić od velikosrpske klike bio likvidiran i nazvan najvećim čudovištem dvadesetog stoljeća, tada nas kasnije velikosrpsko-komunističke crne legende i (dis)kvalifikacije ustaškog pokreta i NDH ne bi trebale previše čuditi.

[11] Pero SIMIĆ, Tito Fenomen Stoljeća, 265.

[12] Milovan ĐILAS, Vlast i pobuna, 146.

[13] Isto, 145.

Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (1.)

Dogme i mitovi jugoslavenskih antifašista (2.)

Dogme i mitovu jugoslavenskih “antifašista” (3.)

Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (4.)

Dogme i mitovi jugosavenskih “antifašista” (5.)

Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (6.)

Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (7.)

Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (8.)

Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (9.)