Svaki vikend Vigilare.info će objavljivati podlistak Davora Dijanovića Dogme i mitovi jugoslavenskih antifašista. U podlistku se, korištenjem relevantne literature, dekonstruiraju ključni mitovi jugoslavenske historiografije koji su i danas duboko prisutni u hrvatskome društvu. Rad je ranije objavljen u časopisu Politički zatvorenik.

Dogme i mitovi jugoslavenskih „antifašista“ (13.)

Među povjesničarima u Hrvatskoj, međutim, postoje i oni koji ne dvoje da je Tito zločinac, ali ga svejedno poštuju i protive se ukidanju njegova Trga. Tako, primjerice, dr. Tvrtko Jakovina ističe: „Tito je sasvim sigurno odgovoran za brojne zločine, ali ne mislim da nema pravo na trg“.[1] Umjesto osude, zločinac, dakle, zaslužuje Trg! No, svi ovi dokazi, i oni koje ovdje zbog ograničena prostora nije moguće navesti, nisu dovoljni ni Stjepanu Mesiću koji Tita proglašava „hrvatskim herojem“. Isti je taj „hrvatski heroj“ u govoru postrojbama JNA prilikom proslave dana Armije 22. prosinca 1971. u Rudom, tj. nekoliko tjedana nakon gušenja Hrvatskog proljeća, rekao da će prije „Sava poteći uzvodno nego će Hrvati imati samostalnu državu“.[2]

Što je Tito mislio o nacionalnoj pripadnosti pokazuje nam njegov odgovor na pitanje osjeća li se Hrvatom: „Ja sam rođen tamo u Zagorju, ali pripadnost nekom narodu u socijalizmu više mnogo ne znači, a u budućnosti će to biti još manje važno u našem sistemu samoupravljanja, a također zahvaljujući i pokretu nesvrstanosti…“.[3] Visokoistaknuti jugoslavenski političar Raif Dizdarević na pitanje je li se Tito ikada osjećao Hrvatom odgovara: „Ne[,] nikad nije u tom kontekstu pokazivao nimalo hrvatstva. Uvijek je bio Jugoslaven i građanin svijeta“.[4] Prema tome, njegova izjava biskupu Salisu-Sewisu iz početka lipnja 1945., kad je – da nekako odobrovolji kaptolsko izaslanstvo koje je došlo prosvjedovati zbog uhićenja nadbiskupa Stepinca – da je Hrvat i katolik, najobičniji je trik[5]: kao komunist, Tito nije mogao biti katolik, a kao Jugoslaven, nije htio biti Hrvat!

Teza, pak, da je Tito „Hrvatskoj vratio Istru“, također je – povijesno gledano – u najmanju ruku dvojbena. Poslijeratnu kartu svijeta nije krojio Tito, već dogovor velikih svjetskih sila, baš kao i nakon Prvoga svjetskog rata, kada su zapadni demokrati počastili Italiju krupnim teritorijalnim proširenjima na račun hrvatskog teritorija. Kako navodi britanska povjesničarka Phyllis Auty, još 27. veljače 1941. britanska je vlada ovlastila ministra vanjskih poslova Anthony Edena da „nagovesti princu Pavlu da Jugoslavija, ako pređe na stranu saveznika, može da očekuje ispravljanje granica u pogledu Istre…“.[6] Već sama ta činjenica nedvojbeno pokazuje da o poslijeratnoj sudbini Istre nije odlučivao Tito, već dogovor svjetskih sila. Prema mišljenju akademika Petra Strčića, Tito je od Amerikanaca „dobio Istru“, nakon što su „Amerikanci saznali da je Tito u sukobu sa Staljinom“.[7] Bio Strčić u pogledu Amerikanaca i Staljina u pravu ili ne, već sama njegova formulacija da je Tito „dobio Istru“, poprilično je rječita. Uključivanje Istre u okvir Jugoslavije bilo je, dakle, rezultat dogovora zapadnih saveznika i oblik kažnjavanja Italije što je 1939. opet, jednako kao 1914., stupila u rat na strani Njemačke.

A s uma ne treba smetnuti niti činjenicu da su nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. ona područja koja je Italija anektirala u svibnju 1941., ali i Istra, formalnopravno reinkorporirani u sastav NDH. Pavelić je 10. rujna 1943. potpisao državnopravnu izjavu kojom se Rimski ugovori iz svibnja 1941. – ugovori potpisani u vrijeme kad se je u NDH nalazilo 10 talijanskih divizija,[8] a NDH još nije imala izgrađenu vlastitu vojsku, i koji su se od vlasti NDH i ovako tretirali kao provizorno rješenje[9] – proglašavaju ništetnima (s djelovanjem ex tunc).[10] Vlasti NDH nastojale su tada odbaciti i Rapallski ugovor iz 1920. kao i Rimski ugovor iz 1924., te tako Hrvatskoj vratiti Istru, Rijeku i Zadar, dakle krajeve koje je Italiji predala Kraljevina SHS.[11] Iako su Nijemci onemogućili faktično priključenje tih krajeva NDH, diplomatski napori hrvatskih vlasti urodili su određenim plodovima, pa su tako uz njemačko dopuštenje u Istri otvorene škole na hrvatskom jeziku, a osnovana je i istarska domobranska pukovnija.[12] Vlasti NDH također su pokrenule i niz akcija da se u domovinu vrate Hrvati koji su od 1941. bili internirani i zatvoreni u talijanskim logorima i zatvorima.[13]

Iako nisu mogle uspostaviti svoju vlast u Boki kotorskoj – najprije zbog talijanskih teritorijalnih ambicija, a nakon kapitulacije Italije zbog različitih njemačkih vojnih i političkih prioriteta – vlasti NDH u Dubrovniku i Zagrebu su tijekom 1944. poduzimale mjere skrbi za hrvatsko stanovništvo na tom području, s očitom nadom da će to područje u konačnici biti stavljeno pod hrvatsku vlast. Skrb vlasti NDH za Hrvate u Boki kotorskoj očitovala se u naporima da se za njih osigura hrana, kao i da ih se zaštiti od nasilja mjesne crnogorske uprave, odnosno četničkih elemenata.[14]

Suvremena historiografska istraživanja, lišena jugokomunističke ideologije, jasno pokazuju kako su posve neutemeljene propagandne fraze jugoslavenske publicistike i ideologizirane historiografije o „prodaji“ Dalmacije. Razgraničenje NDH s imperijalistički usmjerenom fašističkom Italijom bilo je posljedica omjera vojnih i političkih snaga, a ne „prodaja“ ili „izdaja“.[15]

Uzgred spomenimo da je nemalu ulogu u priključenju Istre Jugoslaviji – što se danas nikako slučajno prešućuje – odigralo katoličko svećenstvo u Istri, predvođeno svećenikom Božom Milanovićem. On je 31. srpnja 1945. inicirao sastanak u Pazinu na kojem je dvadesetak svećenika donijelo rezoluciju u kojoj se izjavljuje da „Istra iz etnoloških, geografskih i ekonomskih razloga mora biti definitivno priključena DF Jugoslaviji“. Milanović je bio ispitivan pred Savezničkom komisijom za razgraničenje između Italije i Jugoslavije u Parizu, a toj komisiji uručio je i dokument pod nazivom Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine.

Porečko-pulski biskup Radossi na tu je spomenicu reagirao na način da je u opširnoj okružnici pobijao tvrdnje te spomenice. Župnik u Baderni i jedan od potpisnika spomenice Miroslav Bulešić u pismu biskupu dokazima je pobijao njegove tvrdnje u toj okružnici. Podatke koje su prikupili i savezničkoj strani dostavili istarski svećenici predvođeni Milanovićem, bili su jedan od glavnih razloga što su zapadni saveznici odlučili Istru priključiti Jugoslaviji, a ne Italiji. Prigodom boravka u Parizu na radu Mirovne konferencije, Milanović je od francuskoga katoličkog novinara Waltera Eberharda dobio sljedeće pitanje: „Zašto vi svećenici želite radije dospjeti pod komunističku Jugoslaviju, nego pod katoličku Italiju?“. Na to mu je Milanović odgovorio „da se državne granice određuju za stoljeća dok se režimi mijenjaju, a pod Italijom je u opasnosti život našeg naroda“.[16] Komunističke vlasti – čiji se relikti danas eufemistički nazivaju antifašistima – katoličkim su se svećenicima u Istri za doprinos u priključenju Istre Jugoslaviji zahvalile tako što su na brutalan način likvidirale Miroslava Bulešića – jednoga od potpisnika spomenice koja je odigrala ključnu ulogu u priključenju Istre Jugoslaviji. Riječ je o prilično ilustrativnome primjeru kako su od strane jugoslavenskih antifašista prolazili neboljševički borci protiv fašizma.

Tito je, međutim, kao glavni arbitar u svim važnijim unutarpolitičkim pitanjima svakako zaslužan za to što je Hrvatska poslije rata prilikom povlačenja granica ostala bez svojih teritorija. Crna Gora je tako prilikom razgraničenja dobila Boku kotorsku (jedan od najljepših zaljeva u svijetu!) koja je povijesno, etnički, konfesionalno i kulturološki[17] pripadala Hrvatskoj.[18] BiH je dobila Neum i pristup Jadranu, iako je u njemu živjelo blizu 100 % Hrvata – katolika.[19] Istodobno je, međutim, izgubila drugi izlaz na more koji je austrougarska BiH imala, onaj u Sutorini. Time je uspostavljena hrvatsko-crnogorska granica u Boki kotorskoj, koja je u perspektivi ugrozila hrvatski suverenitet na Prevlaci. Na istoku je Hrvatska također teritorijalno okljaštrena, jer je zahvaljujući radu tzv. Đilasove komisije ostala bez istočnoga Srijema.[20] Tomu valjda dodati i činjenicu da je iz sastava tadašnje NR Hrvatske istrgnuto 27 sela i pripojeno Sloveniji.[21] Iako su dijelovi BiH po Sporazumu Cvetković – Maček pripadali Hrvatskoj, te iako je cijela BiH bila u sastavu NDH, ona je nakon rata ustrojena kao posebna republika. S druge pak strane, iako je nakon rata u Vojvodini bilo više Hrvata i Mađara nego Srba, zahtjevi da se Vojvodina ustroji kao zasebna republika bili su onemogućeni.[22] Time je BiH trajno odsječena od Hrvatske, dok je daljnji slijed događaja doveo do toga da je Vojvodina postala sastavnim dijelom Srbije. Bilo je također i pokušaja da se od Hrvatske izuzmu Dubrovnik i Ploče, no oni su na sreću propali.[23]

[1] Saša ŠIMPRAGA, „Razgovori. Tvrtko Jakovina, profesor suvremene povijesti na Odsjeku za povijest zagrebačkog Filozofskog fakulteta“, Novosti, Samostalni srpski tjednik, br. 462., 24. listopada 2008., 8.

[2] Komunistički zločini nisu antifašizam, 37.

[3] Nenad PISKAČ, „Kačićev odgovor Mesiću“, Hrvatsko slovo, 15./2009., br. 741, Zagreb, 3. srpnja 2009., 5.

[4] Raif DIZDAREVIĆ, „Milošević je trebao biti premijer SFRJ“, Obzor. Tjedni politički magazin, br. 113, prilog Večernjeg lista, br. 15118, Zagreb, 10. prosinca 2005., 46. – 47.

[5] Motive toj izjavi mogli bismo, među ostalima, tražiti u činjenici da je međunarodni položaj i legitimitet komunističke Jugoslavije u to doba još bio prilično krhak, zbog čega je sukob s KC Tito nastojao odgoditi za povoljnije vrijeme, a s uma ne treba smetnuti niti činjenicu da je Tito računao na pomoć KC glede priključenja Istre Jugoslaviji.

[6] Phyllis AUTY, „Neki aspekti britansko-jugoslovenskih odnosa 1941. godine“, u: Ustanak u Jugoslaviji 1941. godine i Evropa: zbornik radova prikazanih na Međunarodnom naučnom skupu Srpske akademije nauka i umetnosti, održanom od 24. do 26. novembra 1971. god. u Beogradu, povodom proslave tridesetogodišnjice ustanka u Jugoslaviji 1941. god., ur. Vaso ČUBRILOVIĆ, Srpska akademija nauka i umetnosti, Odeljenje istorijskih nauka, Beograd, 1973., 92.

[7] Boris OREŠIĆ, „Akademik Petar Strčić, stručnjak za povijest Istre i Kvarnera. Bozanićevi preci nosili su petokraku“ pristup ostvaren 20. rujna 2009.

[8] Vjekoslav VRANČIĆ, Branili smo Državu, knjiga 1., HB Press Washington DC, 2006., 273.

[9] To jasnije od ičega pokazuje pisanje tiska u vrijeme NDH. Tisak u NDH – koji je bio pod cenzurom vlasti i utoliko zastupao njezina stajališta – u svakoj je prilici naglašavao hrvatstvo anektiranih krajeva, i to ne samo onih anektiranih 1941., već i onih koje je monarhistička Jugoslavija 1920. odnosno 1924. predala Italiji za račun stabilizacije prve jugoslavenske države. Opš. o tretiranju anektiranih krajeva u tisku NDH vidi: Tomislav JONJIĆ, „Jadranske teme u Hrvatskom narodu od travnja 1941. do rujna 1943.“, Spomenica dr. Jere Jareba – Časopis za suvremenu povijest, Hrvatski institut za povijest, 40. / 2008., br. 3, Zagreb, 2008., 911. – 932.

[10] Nije pritom nevažno – kao što primjećuje dr. Milan Blažeković – da je Mussolini sa svojom Talijanskom Socijalnom Republikom odbio priznati raskid Rimskih ugovora, čemu se je Pavelić zbog promjenjenih odnosa snaga tada mogao uspješno suprostaviti, kao i to da se Mussolini tom prilikom nije pozivao ni na kakve prije rata preuzete Pavelićeve obveze (T. JONJIĆ, „Razgovor s dr. Milanom Blažekovićem. S optimizmom gledam u hrvatsku budućnost!“, Politički zatvorenik, 7./1997., br. 60, Zagreb, ožujak 1997., 7. – 10.).

[11] Dragutin PAVLIČEVIĆ, Povijest Hrvatske, četvrto, dopunjeno izdanje, Naklada Pavičić, Zagreb, 2007., 430.

[12] Ivan GRAH, Istarska crkva u ratnom vihoru (1943. – 1945.), Pazin, 1998., 59. – 62.

[13] Nikica BARIĆ, „Napori vlasti Nezavisne Države Hrvatske za povratak Hrvata iz talijanskih logora i zatvora u domovinu nakon kapitulacije Kraljevine Italije u rujnu 1943. godine“, u: Hrvatska između slobode i jugoslavenstva, 293.- 318.

[14] Nikica BARIĆ, „Nezavisna Država Hrvatska i Boka kotorska nakon kapitulacije Kraljevine Italije u rujnu 1943. godine“, Časopis za suvremenu povijest, br. 3., Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2008., 895. – 910.

[15] Usp. Nikica Barić, Ustaše na Jadranu. Uprava Nezavisne Države Hrvatske u jadranskoj Hrvatskoj nakon kapitulacije Kraljevine Italije, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2012.

[16] Opš. u: Frano GLAVINA, „Pogled u slovenska presezanja na hrvatski teritorij u povijesti (2). Svećenici u obrani hrvatske Istre“, Glas Koncila, 48./2009., br. 3 (1804), Zagreb, 18. siječnja 2009., 25.

[17] Vatro MURVAR, „Boka kotorska u hrvatskoj kulturi“, u: Ante SELAK (ur.), Sudbine i djela. Književnost, umjetnost i jezikoslovlje, Školske novine – Pergamena, Zagreb, 1996., 345. – 357.

[18] Vidi: Josip PEČARIĆ, U Boki kotorskoj svaki kamen govori hrvatski, vlastita naklada, Zagreb, 2004. Usp. i: Ankica PEČARIĆ i Josip PEČARIĆ, „Kako je Boka Kotorska postala dio Crne Gore: Slučaj Oslava Smodlake“, Časopis za suvremenu povijesti, Hrvatski institut za povijest, 30./1998., br. 2., Zagreb, 1998., 377. – 385. Vidi i: Đuro VIDMAROVIĆ, Hrvati Boke kotorske kroz povijest – sjećanja i zaboravi, Hrvatska krovna zajednica Dux Croatorum, Tivat, 2011.

[19] D. PAVLIČEVIĆ, Povijest Hrvatske, 473.

[20] Isto, 474.

[21] Armando ČERNJUL, „Ne smije se ponoviti izdaja iz 1955.“, Vijenac, 17./2009., br. 393., Zagreb, 26. ožujka 2009., pristup ostvaren 27. ožujka 2010.

[22] D. PAVLIČEVIĆ, Povijest Hrvatske, 474.

[23] Isto, 474., 476.

Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (1.)

Dogme i mitovi jugoslavenskih antifašista (2.)

Dogme i mitovu jugoslavenskih “antifašista” (3.)

Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (4.)

Dogme i mitovi jugosavenskih “antifašista” (5.)

Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (6.)

Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (7.)

Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (8.)

Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (9.)

Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (10.)