JESTE LI SPREMNI UMRIJETI? Uvijek moramo biti pripravni

V. razmatranje: Ne znamo u koji ćemo čas umrijeti

3. Uvijek moramo biti pripravni

Budite pripravni. Ne kaže Gospodin da se pripravimo onda kad smrt dođe, nego da budemo pripravni. Kada smrt dođe, onda će biti gotovo nemoguće u onoj burnoj smutnji urediti pomućeno duševno stanje, što i sami zdrav razum potvrđuje. Tako nam Bog prijeti, govoreći da on onda ne će doći praštati, nego da osveti svoje pogažene milosti i dobročinstva. „Bit će to zaslužena kazna, veli sv. Augustin, za onog koji se je mogao spasiti, a nije htio, što ne će moći onda kad htio bude“. „Moja je odmazda, ja ću je vratiti“ (Rim 12, 19).

Reći će mi tko: „Tko zna? Moglo bi biti da ću se ja onda ipak obratiti i tako se spasiti“, no bi li itko bio tako drzak te skočio u bunar govoreći: Tko zna, moglo bi se dogoditi kad živ skočim da ću živ ostati i spasiti se? Oh, Bože, kako nesretni grijeh zasljepljuje grješnika, da se i zdrav razum izgubi! Ljudi, kad se tiče tijela, govore kao najpametniji, a kad se govori o duši onda govore kao luđaci.

Brate moj, tko zna da ova točka, koju sada čitaš, nije zadnja opomena koju ti Bog šalje? Brzo se pripravimo na smrt da nas iznenada ne spopadne. Kaže sv. Augustin da Bog zato krije zadnji čas našeg života da svaki dan budemo pripravni za umrijeti. Opominje nas sv. Pavao da treba nastojati spasiti se ne samo sa strahom, nego i drhtanjem. Pripovijedao je sv. Antonin da je neki sicilijanski kralj da pokaže jednom svom prijatelju strah s kojim je sjedio na svom prijestolju sjeo pod mačem koji je visio nad njegovom glavom o tankom končiću. Strepnja da bi nit mogla popustiti ispunila ga je tolikim užasom da je jedva mogao okusiti hranu. Svi mi živimo u istoj pogibelji, dok svakog časa smrtni mač može na nas pasti, o kojem visi naš vječni spas ili vječne muke u paklu.

Doista je pitanje o vječnosti. „Padne li drvo na jug ili na sjever, svejedno: gdje padne, ondje i ostaje“ (Prop. 11, 3) Ako se nađemo u milosti Božjoj, kad smrt dođe ah koliko će se naša duša onda veseliti! Jer će moći reći: sve sam osigurala, mog Boga više ne ću moći izgubiti, bit ću sretna za uvijek! Ali ako smrt nađe dušu u grijehu, s kolikim će očajem zavikati: Dakle, promašila sam? Ovaj moj promašaj zar ne ću moći ispraviti preko vječnosti? Ergo erraviumus! – stoga sam pogriješio, i za moju pogrješku ne će biti lijeka cijelu vječnost.

Ovakav strah obuzeo je Sv. Ivana avilskog, apostola Španjolske, kad je doznao za svoju smrt. Ah! Da mi je još malo vremena i da se bolje pripravim na smrt! Ovo je isto govorio opat Agaton, sa svim tim što je umirao nakon toliko godina pokorničkoga života: „Što će biti od mene?! Tko znade Božje sudove?!“. Sveti Arsenije također je drhtao na smrti, i upitan od svojih učenika, zašto drhti odgovori ovaj strah za me nije nešto nova, strahovao sam preko cijelog svog života. Nadasve drhtaše Job, govoreći: „Što ću učiniti kada Bog ustane?
Što ću odvratit’ kad račun zatraži? (Job 31, 14)

Molitva: Ah, moj Bože, gdje sam ja ikada ikog imao da me je ljubio više od tebe? O, krvi neprocjenjiva, o rane Isusove, vi ste moje pouzdanje. Vječni Oče, ne gledaj na moje grijehe, nego pogledaj na rane Isusa Krista, pogledaj svog ljubaznog Sina koji od muke za me umire i moli te da mi oprostiš. Kajem se, o moj Stvoritelju, što sam te vrijeđao, žalim više zbog toga nego zbog ikakvog drugog zla. Ti si me stvorio, da te ljubim, a ja sam živio tako kao da si me stvorio da te vrijeđam. Radi Isusove ljubavi oprosti mi i udijeli mi milost da te mogu ljubiti. Prije sam se opirao tvojoj volji, ali od sad se više ne ću opirati, nego ću raditi sve što mi zapovijedaš. Naređuješ da zamrzim uvrede koje sam ti počinio; evo ja ih iz sveg srca mrzim.

Tražiš da tvrdo odlučim ne vraćati se više na njih; evo čvrsto odlučujem da ću tisuću puta prije svoj život izgubiti, negoli tvoju milost.

Zapovijedaš da te svim srcem ljubim, da, ljubim tebe iz dna moje duše i drugo ljubit ne ću osim tebe: od sad ti ćeš mi biti jedina moja ljubav.

Tebe samog pitam, i uzdam se da ćeš mi darovati svetu ustrajnost. Radi Isusove ljubavi daj da ti ostanem vjeran i da uvijek mogu govoriti sa sv. Bonom: „Jedan je moj ljubljeni, jedna je moja ljubav“. Ne, ne ću te više mojim pokvarenim življenjem vrijeđati ni žalostiti, od sada pa nadalje mi život služi za oplakivanje uvreda koje sam ti nanio, da za tebe samog živim i tebe ljubim. Marijo, Majko moja ti se moliš za sve koji se tebi utječu, moli Isusa i za me.

Vigilare.info će Vam svaku nedjelju donositi po jedno razmatranje od crkvenog naučitelja svetoga Alfonza Liguorija koji je u 18. stoljeću napisao knjigu pod naslovom „Priprava za smrt, razmatranja o vječnim istinama“. Tekstove uzimamo od prijevoda fra Ambra Miletića iz 1906. godine, koji je 2007. godine izdao nakladnik „Sav Tvoj“, a Vigilare.info je napravio minimalnu redakciju.